Razgovarao: Sead Vegara

Vahid Duraković, po zanimanju profesor sociologije i magistar dramaturgije, pisac je i scenarista iz Bugojna čiji scenarij za dugometražni igrani film Djeda Mraz u Bosni podržan od strane Fondacije za kinematografiju Sarajevo 2013. godine, sada u 2024. konačno je dobio svoj finalni oblik u vidu istoimenog cjelovečernjeg filma u režiji mladog bh. reditelja Emira Kapetanovića. U razgovoru sa Durakovićem saznajemo koliko je radio na scenariju za film, samom filmu, te reakcijama publike i struke.

“Djeda Mraz u Bosni“ Vaš je prvi scenarij za dugometražni igrani film koji je produciran. Kakav je osjećaj gledati glumce kako izgovaraju replike koje ste Vi napisali?  

Ponekad je osjećaj dobar, ponekad ne, u zavisnosti od „uspjeha“ replike. Neke „legnu“, imaju organsku vezu s karakterom glumca i kontekstom situacije, a neke „vise“ i kao da su pale s grane na glumca i datu situaciju. Naravno, „uspjeh“ replike ne zavisi samo od scenariste, ključno je razumijevanje replike i njenog konteksta u sceni od strane reditelja i glum(i)ca/ce i njeno poetsko i stilsko transponovanje u vizuelnu formu.

Kakav je Vaš utisak o filmu?

Moj utisak o filmu je da je idejni koncept zaokružen i ostvaren. Narativna i vizuelna struktura razvijaju priču i likove dosljednim rediteljskim stilom, atmosferom, ritmom i tempom, u vrlo gledljiv i zanimljiv film. Uspješno se oslikava društveni i politički bosanskohercegovački apsurd iz kojeg izvire ironija i komičnost, dok se na površini portretira lična (glumačka) frustracija beznađa i iskrena emocija. S druge strane, mislim da je priča mogla dobiti više na uvjerljivosti, na slikovitijim likovima i njihovoj slojevitosti, na širini i dubini značenja osnovne ideje, kroz nijanse boljih scenarističkih, glumačkih i rediteljskih rješenja.

Onima koji još nisu pogledali film, a žele, ako možete u nekoliko rečenica, bez ulaženja u spoiliranje, opisati radnju? 

Glumačka trupa putuje u provinciju da odigra novogodišnju predstavu s Djeda Mrazom. Djeca su oduševljena pojavom Djeda Mraza, ali odrasli ljudi, njihovi očevi, nisu. Oni u igranju predstave prepoznaju subverzivne elemente koji vrijeđaju njihovu bošnjačku (muslimansku) i hrvatsku (katoličku) tradiciju i identitet koji je „zagađen“ vjerskom i nacionalnom isključivošću, te zabranjuju igranje predstave. Situaciju razrješava novoformirani kapitalista-kriminalac koji je iznad i vjere, i politike, i tradicije. Na kraju, ipak...

Ideja za film se nije “rodila sama od sebe“, već ste bazirali radnju prema istinitim događajima. Koliko ste sebi dali oduška i koliko je fiktivnih elemenata u priči? 

Zbog filmske forme, koja zahtjeva dramaturški koncept s razvojem tenzije, kreiranje i razvoj likova, dramatičnost, razvoj radnje i čvorna mjesta za peripetiju, kao i neophodnost vremenske sabijenosti, a možemo reći i zbog budžetskih ograničenja, ima dosta fikcije, ali su sačuvani osnovni motivi istinitog događaja.

Originalni scenarij je u potpunosti Vaše djelo. Ali, za potrebe filma, reditelj Emir Kapetanović je “uskočio“ kao koscenarista. Koliko je on doprinio samom scenariju?

Teško je znati odgovor na to pitanje, jer nikad nećemo imati priliku da pogledamo isti film s drugačijim pristupom vizualizaciji scenarističke strukture i građe i tako otkrijemo kako bi ta priča funkcionisala u novom ili drugačijem vizuelnom dramaturškom konceptu i ključu, bez obzira da li on bio originalni ili dorađeni. Mislim da je Emir u nekim dijelovima doprinio, ali da u nekim dijelovima i nije.

Koliko dugo ste pisali ovaj scenarij i koliko je bilo verzija do finalne? 

Scenarij je nastajao nekih desetak godina. Prvu potvrdu je dobio 2013. od strane Fondacije za kinematografiju za razvoj scenarija, zadnje verzije su nastajale pred samo snimanje filma. Bilo je pet grubih verzija s dosta izmjena, a mnogo više verzija s manjim doradama.

Koliko se razlikuje finalna verzija scenarija od onoga što možemo vidjeti na gotovom filmu? 

Finlana verzija je u velikoj mjeri ispoštovana u gotovom filmu.

Kada ste pisali da li ste imali u glavi glumce koji će utjeloviti te likove ili je to riješeno kastingom? 

Nisam mislio na određene glumce koji će biti u filmu. Raspodjelu su vršili reditelj i producent za glavne uloge. Ja sam im samo bio od pomoći kod izbora epizodnih uloga koje su igrali amaterski glumci iz Bugojna.

Kakve su reakcije publike, a kakve struke?

Publika vrlo dobro prihvata film i reakcije su zaista odlične u Bosni i Hercegovini i regionu. Čak bolje nego što sam i sam očekivao. Struka to ocjenjuje kao dobrim filmom kojem nedostaju određene dramaturške, glumačke, poetske i stilske nijanse da bi film ostvario značajniji uspjeh na važnijim evropskim i svjetskim filmskim festivalima. Mislim da je struka uglavnom u pravu. S druge strane, uvjeren sam da je to jedan od boljih filmova u Bosni i Hercegovinu u poraću i definitivno najbolji bosanskohercegovački film u 2024. godini.

“Djeda Mraz u Bosni“ nagrađen je na 6. AvantUna Film Festivalu. Šta za Vas predstavlja ta nagrada? 

Skromnu utjehu.

Prema Vašem mišljenju, kakav je položaj scenariste u filmskoj branši u današnjoj Bosni i Hercegovini? 

Uopće, položaj je nikakav, jer bosanskohercegovačka kinematografija u sistemskom smislu ne postoji. A bez aktivne kinematografije koja ima sistemski riješen izvor finansiranja i kontinuitet, nema ni prilike za scenaristu. Često kažem da filmove u Bosni snimaju samu ludi ljudi, jer sa ovakvom državnom podrškom, ili entitetskom ako već mora tako, zaista trebate biti ludi da uđete u snimanje dugometražnog igranog filma. Nažalost, „Trojka“ je izdala filmske radnike, iako su filmski radnici upravo od „Trojke“ očekivali veću podršku i konačno usvajanje Zakona o audiovizuelnoj djelatnosti kakav imaju zemlje u okruženju i Evropi. U posljednje dvije godine imamo totalnu blokadu Fondacije za kinematografiju i svaki izgovor i prebacivanje odgovornosti na „nesretnu“ ministricu Vlaisavljević i politiku HDZ-a je izlišno.

Kada je u pitanju status scenarista unutar filmske industrije u Bosni i Hercegovini, ako ona uopće i postoji, činjenica je da većina reditelja u Bosni i Hercegvoini ima svoje scenarije (Danis Tanović, Jasmila Žbanić, Pjer Žalica, Jasmin Duraković...). Što je sasvim legitimno, a često i opravdano. I nije to samo slučaj u Bosni i Hercegovini, mnogi najznačajniji reditelji u svijetu su i scenaristi (Federico Fellini, Quentin Tarantino, Asghar Farhadi, Eskil Vogt, Jafar Panahi, Giuseppe Tornatore i mnogi drugi). Tako da savremeni bh. scenarista, pogotovo sa ovakvom Fondacijom za kinematografiju, zaista ima malo šanse da se snimi film po njegovom scenariju, bez obzira koliko on bio dobar u tom poslu. Moja je sreća da je Jasmin moj brat i producent.

Da li pripremate neke nove projekte, pišete nove scenarije?  

Fondacija za kinematografiju Sarajevo je podržala još dva moja scenarija za razvoj scenarističke građe, 2021. „Tri brata“ i 2022. godine „Grad spaljenih knjiga“. S obzirom na stanje kinematografije u Bosni i Hercegovini, biću zadovoljan ako se za mog života snimi još jedan film po mom scenariju. A ja pišem, moram, lakše mi je kad pišem, bez obzira koliko to bilo uzaludno.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans