Piše: Marinela Domančić
Kada dokumentaristi namirišu priču, rado krenu iz Danske u Mongoliju. Spakovati kamere, otići u nepoznato i snimati film sedam godina nije ništa prema osjećaju da ste otkrili osebujnu, nesvakidašnju osobu čiji će život biti interesantan mnogim gledateljima. Mnogo je to godina i niko na početku snimanja nije mogao predvidjeti kako će se dešavanja preplitati i raspletati. Tim prije valja cijeniti strpljenje i istrajnost kojima su se redatelji naoružali. Rezultat možete pogledati u nedjelju, 15. septembra, u okviru Takmičarskog programa Festivala dokumentarnog filma Al Jazeera Balkans.
Džingisova kćerka; režija: Christian Als & Kristoffer Juel Poulsen; 2024.
IMDb rejting: 6.7/10
Samohranu majku Gerel upoznajemo u fazi predanog nacionalnog aktivizma. Radnja teče hronološki ali se narativ povremeno vraća u prošlost kako bi pojasnio kako njen osobni, tako i politički aktualni trenutak. Suprug joj je poginuo u rudniku i to je jedan od razloga zbog kojih mrzi Kineze. Kineske korporacije i rudnici su na sve strane i mala zemlja, stiješnjena između ruskih i kineskih prostranstava, grca u siromaštvu, moralnom sunovratu i beznađu. Gerel je od malena svjesna prijetnji inozemnog imperijalizma jer je živjela na granici sa Kinom. Rano je ostala bez majke, otac je više bio odsutan no prisutan, tako da joj je muž bio sve na svijetu.
Izgubljena u silnoj nesreći, gorljivo se pridružila grupi Bijelih kukastih križeva (swastika) koja se borila protiv sauna i centara za masažu u kojima se odvijala ilegalna prostitucija. Našavši svrhu života, godinama nije shvatila lance mita i korupcije koji su iz pozadine upravljali ilegalnim javnim kućama. Otrijeznivši se konačno, osnovala je ženski pokret Blistavi kukasti križevi (Bright swastika) koji se bavio zaštitom žena, djece i mongolskog genetskog materijala. U grupama su upadale u javne kuće i pokušavale djelovati na moral mladih Mongolki koje su tu radile. Pri tome je znala dobiti batine a vrijeme između upada popunjavala je tetovažama, tulumima i opijanjem. Mnoštvo krupnih kadrova njenog lica otkriva sve očiglednije nervne teškoće koje dovode do titranja oka i usne. Život pod stalnim stresom, ženski pokret koji se raspada i zanemareno dijete sa poteškoćama u učenju postaju previše za mladu ženu.
Odrasla bez majčine ljubavi, Gerel ne zna kako biti majka. Iako vidno voli sina, ne zna kako brinuti o njemu. Jedino mu zna pričati o patriotizmu, o tome kako su potomci Džingis Kana i kako je od svega važnija borba za domovinu. Ovdje autori, koji odlično vide da se promjene dešavaju, prebacuju težište sa političke na osobnu razinu. Ostavivši dijete daljnjim rođacima, mlada žena prihvaća posao u pustinji Gobi. Skupa je cijena kojom će platiti dvogodišnje odsustvo, dijete će u međuvremenu završiti na tabletama za spavanje, ali mržnja koju je ponijela u pustinju izgleda je tamo i ostala. Koliko je prvi dio filma bio ubrzan, hektičan i nervozan, drugi dio je mirnijeg ritma, duljih i liričnijih kadrova i više se bavi odnosom između majke i snina. Provodeći više vremena skupa, radeći zajedno aktivnosti koje prije nisu radili, putujući i razgovarajući, njih dvoje se zbližavaju i konačno postaju obitelj. Možda je trajalo dugo, ali vrijedilo je pređenog puta.
