Piše: Duško Dimitrovski (Specijalno iz Cannesa za Filmofil)
U svom jubilarnom 75. izdanju najpoznatija smotra sedme umjetnosti, Cannes Film Festival u današnjoj nimalo lakoj svjetskoj društvenoj konstalaciji, snažno opterećenoj ratom u Ukrajini, klimatskim kataklizmama i pandemijom koronavirusa, pokazala je znake oporavka.
Događa se zaista rijetko da najveće priznanje Filmskog festivala u Cannesu – Zlatna palma za najbolji film pripadne nekoj komediji ili društvenoj satiri, a upravo se to desilo ove godine. Naime, žiri je odlučio da se za najbolje ostvarenje na 75. Međunarodnom filmskom festivalu u Cannesu proglasi film Triangle of Sadness švedskog sineaste Rubena Östlunda, koji je 2017. također dobio Zlatnu Palmu za film The Square. Nagrada novom filmu tog reditelja je potpuno zaslužena, jer se radi o snažnoj društvenoj satiri o današnjem svijetu beskurpuloznih superbogataša, sa evidentnim i nadsve smiješnim sekvencama.
Ovogodišnji Festival na Azurnoj obali je u svojoj karakterističnoj formi, konačno održan nakon pauze izazvane pandemijom koronavirusa. U 2020. ga nije ni bilo, a Cannes 2021. je realizovan u krajnje reduciranom izdanju. Ove godine osim tradicionalno bogate ponude najnovijih ostvarenja svjetskih sineasta, Cannes je ponovo bio i mjesto susreta filmskih umjetnika iz cijelog svijeta, a njegovim crvenim tepihom su se prošetali i brojni svjetski starovi, kao što su Tom Cruise, Tom Hanks, Tilda Swinton, Valeria Bruni Tedeschi, a tu je, između ostalih, bio i mladi, ali već dosta afirmisani glumac Austin Butler, koji u novom filmu Elvis, koju je režirao Australijanac Baz Luhrmann (Moulin Rouge, Australia), tumači samog Elvisa Presleya. Sudeći prema ovacijama nakon završene projekcije ovog filma, Butler postaje nova holivudska zvijezda.
U zvaničnoj konkurenciji 75. Cannesa održanog od 17. do 28. maja prikazano je 21 ostvarenje svjetskih sineasta, koje je izabrala selekciona komisija, a među njima su se po svojim evidentnim vrijednostima, osim Triangle of Sadness, Rubena Östlunda (Švedska, Njemačka, Francuska, Velika Britanija), posebno izdvojili i Armageddon Time, Jamesa Graya (Sjedinjene Američke Države), Leilina braća, Saeeda Roustaee (Iran), Žena Čajkovskog, Kirila Serebrenikova (Rusija, Francuska, Švicarska) i Tori i Lokita, stvaralačkog tandema braće Jean Pierrea i Luca Dardennea (Belgija, Francuska). Za braću Dardennea se može konstatovati da su postali klasici sedme umjetnosti, zahvaljujući svojim nadsve kreativno režiranim i mnogostruko na festivalima nagrađivanim filmovima: Rosetta, Sin, Dva dana, jedna noć i Mladi Ahmed.
Njihov najnoviji film Tori i Lokita je sasvim opravdano ovjenčan sa specijalnom nagradom povodom sedam i po decenija postojanja festivala u Cannesu i od filmova, koje smo imali priliku vidjeti na ovogodišnjem festivalu izdvojio se po nadsve životnom odnosu autora prema jednoj savremenoj ljudskoj drami, koju doživljavaju mlade izbjeglice, Tori i Lokita, predstavljajući se kao brat i sestra da bi dobili dozvolu boravka u Belgiji. Film je snimljen u furioznom ritmu, koji i karakteriše neke od dosadašnjih Dardennovih filmova, sa snažnom društvenom kritikom.
Riječ je o realističnoj storiji sa već pomenutim mladim akterima – afričkim izbjeglicama, koje su maestralno ostvarili Pablo Schils kao Tori, te Joely Mbundu kao Lokita. Za nas je posebno interesantan podatak da je u ovom filmu, jednu od zapaženih uloga ostvario i Alban Ukaj. Pomalo jednolinijski u naraciji, Tori i Lokita, vjerovatno da nije najbolje ostvarenje braće Dardenne, ali je svakako vrijedno pažnje gledalaca i dodijeljenog specijalnog priznanja.
Treba pomenuti da je u uvaženom svjetskom filmskom casopisu Screen, odnosno u njegovom posebnom izdanju izašlom za vrijeme trajanja 75. Međunarodnog filmskog festivala u Cannesu, objavljena cijela stranica najave našeg ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, pod motom: "See you in Sarajevo: 12 – 19. august 2022". Inače, Screen provodi svake godine u Cannesu, Berlinu i Veneciji, već tradicionalnu i izuzetno uvaženu anketu među nekim od najpoznatijih svjetskih filmskih kritičara, koji daju svoje bodove od 1 do 3 filmovima koji se prikazuju u zvaničnoj konkurenciji, a ta lista predstavlja i neku vrstu dobrog predviđanja za buduće dobitnike najvećih festivalskih priznanja.
Ove godine su najviše bodova dobili: Armageddon Time (2,8 bodova), Eo, Jerzya Skolimowskog (2,7 bodova) i Triangle of Sadness (2,5 bodova). Osim glavnog Takmičarskog programa, ove godine su već po tradiciji bili prezentirani i brojni specijalni programi, a među njima se izdvaja Izvjestan pogled. U ovoj selekciji, između ostalih, prikazan je i film Corsage Marie Kreutzer, u kome je za ulogu austrijske kraljice Elizabete, Vicky Krieps nagrađena kao najbolja glumica. Nažalost, ne samo u glavnom Takmičarskom programu, gdje se dodjeljuju najveća priznanja, već ni u jednom od specijalnih programa nije prikazano nijedno ostvarenje reditelja iz cijelog našeg regiona.
Čini se da, ipak, i pored nekoliko popratnih događanja, ipak, nije adekvatno, već samo dosta skromno obilježen ovogodišnji veliki jubilej – 75 godina postojanja Festivala u Cannesu. Da podsjetimo čitaoce ovog osvrta, da je Cannes – najuglednija smotra sedme umjetnosti na svijetu, trebala po prvi put biti održana 1. septembra 1939. godine, tj. upravo na dan početka Drugog svjetskog rata. Organizatori su bili prisiljeni da iz tih razloga, pomjere njegov početak za prvu godinu nakon zavrsetka rata, 1946. I od tada, uz samo četiri prekida, održavan je u kontinuitetu sve do danas.
