77. Cannes Film Festival: Trijumf hrvatske kinematografije

77. Cannes Film Festival: Trijumf hrvatske kinematografije

Piše: Duško Dimitrovski (Specijalno iz Cannesa za Filmofil.ba)

Festival na Croisettei, koji nesumnjivo predstavlja najveću i ujedno najznačajniju svjetsku smotru sedme umjetnosti, u svom ovogodišnjem izdanju, ponudio je raznovrstan program sa, u najvećoj mjeri, dobrim filmovima mlađih autora, a hrvatska kinematografija je dobila do sada najveće priznanje, Zlatnu palmu za kratki film, dodijeljenu reditelju Nebojši Slijepčeviću za Čovjek koji nije mogao šutjeti.

Iako se očekivalo da će prema izvršenoj selekciji filmova u Takmičarskom programu na 77. Cannes Film Festivalu, sa zavidnom zastupljenoščću, dominirati dobra ostvarenja sineasta veterana, koji su historiji sedme umjetnosti darovali nezaboravna djela, poput Francisa Forda Coppole, Paula Schradera, Davida Cronenberga, Michelachela Hazanaviciusa, to se, nažalost, ipak nije dogodilo. Veterani su u najvećem broju “zakazali“. Dobar vrednosni nivo Festivala su “spasili“ filmovi mlađe rediteljske generacije. Bez ikakve sumnje, najveće razočarenje je predstavljao mnogoočekivani novi Coppolin film Megalopolis. Taj film je potvrdio činjenicu, da ogromna svota novca datog za njegovu realizaciju, ne može biti garancija da će film kao umjetničko ostvarenje biti dobar, ako mu reditelj istovremeno ne podari i svoju artističku virtuoznost.

Naime, nakon vrsnih filmova, koje je režirao, a koji su ostali kao trajna historijska umjetnička vrijednost svjetske kinematografije, poput Apocalypse Now, Kuma, The Conversation, Coppola je poslije duže kreativne pauze, ove godine snimio film Magalopolis, u koji je uložio vlasitih 120 miliona dolara, sa proslavljenim holivudskim glumačkim zvijezdama: Adamom Driverom, Giancarlom Espositom, Johnom Voightom i Dustinom Hofmannom u glavnim ulogama. Megalopolis je trebao da predstavlja do sada neviđeni historijski ep, ali od toga, nažalost, nismo gotovo ništa vidjeli. Reditelj sebi postavlja pretežak zadatak, da kroz svoje najnovije djelo predstavi cjelu historiju čovječanstva od Rimskog carstva pa do savremene Amerike. Može se konstatovati, da u tome ne uspijeva i vidimo samo neke dobro realizovane epizode, ali neophodna kreativna cjelina jednostavno ne postoji.

Glavna festivalska nagrada – Zlatna palma za najbolje dugometražno igrano ostvarenje prikazano na Cannesu '24, sasvim opravdano, pripala je američkom filmu Anora reditelja Seana Bakera. Anora je djelo mladog, ali već dosta afirmisanog autora, pripadnika američke nezavisne kinematografije, i tu se kroz suptilnu psihološku i društvenu dramu mlade striptizete Anore, predstavlja sva složenost savremenog života u današnjim Sjedinjenim Američkim Državama.

Izuzetno lijepo priznanje, koje zaista niko nije očekivao, bila je dodjela nagrade Zlatne palme za kratkometražni film, jednom autoru iz našeg regiona – mladom hrvatskom reditelju Nebojši Slijepčeviću (Srbenka) za film Čovjek koji nije mogao šutjeti. To je ujedno najveće priznanje u historiji kinematografije nama susjedne zemlje. Novi Slijepčevićev film, predstavlja svog autora u njegovom najboljem izdanju, kao vrsnog dokumentaristu, koji i najtežim temama pristupa, sasvim razumljivo, krajnje odgovorno, ali i kreativno izuzetno ubjedljivo, sa smirenim postupkom, bez nepotrebnog patosa. Ovaj film je ratna priča o Tomi Buzovu, penzionisanom oficiru nekadašnje JNA, rodom iz Kaštela, koji se kao jedini od 500 putnika u vozu, suprotstavio pripadnicima srpskih paravojnih jedinica na jednoj stanici u BiH, dok su legtimirali i terorizirali putnike bosnjačke nacionalonosti.

Za dugometražne filmove, prikazane u glavnom Takmičarskom programu Cannesa '24. može se izreći ocjena, da tu i nije bilo baš mnogo prijatnih iznenađenja, uz konstataciju, da je među njima malo onih koji će se pamtiti. Kao pažnje vrijedna ostvarenja treba istaći filmove: Kinds of Kindness grčkog mnogostruko nagrađivanog sineaste Yorgosa Lanthimosa (Poor Things, Lobster), Caught by the Tides najpoznatijeg kineskog sineaste Jia Zhanga Kea, All We Imagine as Light mlade indijske rediteljice Payal Kapadie i The Seed of the Sacred Fig iranskog sineaste Mohammeda Rasoulofa, rađenog u francusko – njemačkoj koprodukciji.

Specijalne Zlatne palme za životno djelo, odnosno svestrani doprinos sedmoj umjetnosti dodijeljene su vrhunskoj holivudskoj glumici Meryl Streep i Georgeu Lucasu, američkoj rediteljskoj i producentskoj legendi, poznatoj prije svega po filmu Američki grafiti i filmskoj sagi Ratovi zvijezda. Nagrade su im svečano uručene na specijalno upriličenim svečanostima, a i prošetali su se nezaobilaznim crvenim tepihom na veliku radost velikog broja njihovih obožavaoca i poštovalaca.

Prethodna
Nova “Planet of the Apes“ trilogija: Majmuni zajedno snažni
Sljedeća
33. filmski festival u Innsbrucku: Turbulentna vremena