Piše: Sead Vegara

Reditelj Juan Antonio Bayona se već sa dva snimljena filma (Sirotiše i Nemoguće) prometnuo u iznimnog pripovjedača pokretnih slika. Sa istančanim smislom za vizuelno pripovijedanje Bayona koristi magiju pokretnih slika tako impresivno da je za ne povjerovati koliko sve to živo, i u slučaju najnovijeg filma A Monster Calls (Sedam minuta nakon ponoći), bajkovito izgleda. Sedam minuta nakon ponoći (prevod je izvučen iz konteksta filma) predstavlja priču o dječaku Conoru (naturščik Lewis MacDougall) čija nastojanja da se pomiri sa neminovnom smrću majke Lizzy (Felicity Jones), koja boluje od leukemije, za njega imaju neočekivane posljedice. Sami uvod u film je san u kojem Conor nad ponorom za ruku drži majku pokušavajući da je izvuče, dok ona polako klizi i pada u ponor. Prizor koji tome prethodi je fascinantna upotreba CGI-ja u kojem se crkva i groblje na kojim se oni nalaze urušavaju i tonu u ambis. To je početak u kojem možete samo naslutiti djelić Bayonine vizuelne maštovitosti i onog što vas očekuje u narednih 108 minuta. Ujedno i jedan od ključnih momenata u priči.

Sedam minuta nakon ponoći; režija: J.A. Bayona; uloge: Lewis MacDougall, Felicity Jones, Sigourney Weaver, Liam Neeson; 2016.

IMDb rejting: 7.8/10

Rotten Tomatoes rejting: 86%

Scenarij Patricka Nessa koji je deriviran iz njegove istoimene knjige je po svoj prilici izrazito bio deskriptivan i zahtjevao je reditelja poput Bayone. Kasnije u filmu dolazi do izražaja sva superiornost CGI-ja koji je u svakoj svrsi nadogradnje priče. Bayona zna da je tehnologija alatka kreativnosti, a ne izvor kreativnosti i to se očituje u svakom kadru filma. Dječak Conor pored toga što mu majka pred očima vene, u školi u koju ide također mora da se izbori i sa nasilnicima, dječacima iz razreda koji ne propuštaju niti jednu priliku da ga maltretiraju i provociraju. Jedne večeri, dok je crtao, sedam minuta nakon ponoći, “hiljadama godina staro“ drvo tise na groblju pored kuće je oživjelo i došavši pod njegov prozor priopćilo (glasom Liama Neesona) da će mu u naredne tri večeri ispripovijedati po priču, te da će četvrtu – završnu on sam morati ispričati. Ne treba ni spominjati koliko je bolje i izražajnije, za razliku od Jacksonovih (i Tolkienovih) Entova – hodajućeg drveća, u drugom dijelu trilogije Gospodar prstenova: Dvije kule, osmišljeno čudovišno drvo u filmu A Monster Calls. Naravno, tehnologija je uznapredovala, ali i Jacksonovi Entovi su za svoje vrijeme bili revolucionarni, istinu da kažemo.

I upravo su priče koje čudovišno drvo priča mladom Conoru te koje su uprizorene prelijepom 2D animacijom. Priče na prvi pogled premašuju Conorova shvaćanja, ali kako vrijeme bude odmicalo i film (i pripovijedanje čudovišnog drveta) se primicao kraju sve će biti jasnije zbog čega se sve to dešava i koju pouku treba da ima. Da stvar za Conora bude još nepodnošljivija, zbog majčine bolesti, autoritativna baka (Sigourney Weaver) ga odvodi svojoj kući u kojoj mladi Conor nema nikakvu slobodu. „Sve je poput muzeja. Ništa ne smijem da diram“, žali se Conor ocu koji je nakratko došao iz Amerike u Britaniju da se oprosti sa bivšom ženom i provede malo vremena sa sinom.

Reditelj Juan Antonio Bayona i scenarista Sergio G. Sánchez su se 2007. publici predstavili sa hvaljenom horor pričom, filmom izrazito jezive atmosfere, The Orphange (Sirotište). Važno je razumjeti da je njihov drugi film The Impossible (Nemoguće) neobično skup španski film i u biti nije holivudska produkcija iako je snimljen na engleskom jeziku i ima ”zvjezdanu” glumačku postavu (Naomi Watts, Ewan McGregor, Tom Holland) Prije svega, to je smišljeno i urađeno kao veoma dobar marketinški trik jer filmovi na engleskom jeziku sa prepoznatljivim glumcima ”prolaze” – budu gledani širom svijeta. Ista stvar je i sa filmom A Monster Calls koji predstavlja špansko-britansku koprodukciju.

Nesumnjiva je sposobnost Bayoninog rada sa mladim glumcima, kako sa Tomom Hollandom u filmu Nemoguće, tako i sa Lewisom MacDougallom u njegovom prvom pojavljivnaju pred kamerom, a rediteljevom trećem filmu. I u jednom i drugom slučaju Bayona od njih izvlači najbolje i najefektnije performanse. MacDougallovo glumljenje “u prazno“ (jer čudovišno drvo je proizvod specijalnih kompjuterskih efekata) odaju buduću mladu filmsku nadu od koje se mnogo toga može očekivati. Naravno, ako mladac odluči da krene glumačkim stopama.

Bayona je nadasve talentiran umjetnik čiji filmovi imaju izraženu narativinu vizuelnu stranu koja sa izrazitim smislom za scenaristička rješenja daje gotovo savršen ugođaj pri gledanju u kinu, što je svakako preporuka za film A Monster Calls.