Piše: Selma Delić
Dame i gospodo, stigao je još jedan apokaliptični film s vanzemaljcima kao negativcima. Dobro, nisu samo vanzemaljci glavni akteri u filmu. Ima tu i ljudi (homo sapiensa), tačnije hladnokrvnih, uobraženih ali "žilavih" Njuorčana koji nakon izuzetno bliskog susreta "ko-zna-koje-po-redu" vrste, histerično jure ulicama New Yorka, "glavom bez obzira", kako bi se spasili od njihovog proždrljivog napada. No, ovdje se ne radi o nekim "običnim" vanzemaljcima. Ne! Oni imaju izuzetno istančano čulo sluha što im omogućava da i onaj najtiši proizvedeni zvuk čuju perfektno i na kilometar razdaljine, te koji ih može dovesti do "ivice ludila", ali i zadovoljavanja njihovih "fizioloških" potreba. Oni ne prezaju ni pred čim. Sve gaze pred sobom. Baš kao Arnold Schwarzenegger u epskoj franšizi Terminator, samo što u njegov odabir ishrane ne spada ljudska vrsta.
Mjesto tišine: Dan prvi; režija: Michael Sarnoski; uloge: Lupita Nyong'o, Joseph Quinn, Alex Wolff; 2024.
IMDb rejting: 6.8/10
Rotten Tomatoes rejting: 87%
Moramo priznati da je režiser, Michael Sarnoski, snimio maestralan filmski uradak, gotovo savršenih audio-vizualnih efekata, pa čak i izbora glumaca za ovaj film. Lupita Nyong'o, koja je još u filmu 12 Years of Slave opravdala status (buduće) ikone kinematografije 21. vijeka, bila je sve samo ne loš izbor za ovaj film. Glumeći ženu po imenu Samira koja se bori sa neizlječivom bolešću (rak), te kako film (vrijeme) dalje odmiče, ona počinje da uči da jedino "smak svijeta" može natjerati ljude, kako one zdrave tako i one bolesne, da nauče živjeti. Zvuči krajnje paradoksalno, ali nije to samo jedini smisao ovog filma.
U njenom slučaju, nisu bili samo napadi ovih vanzemaljskih bića ti koji su tokom filma postali (samo)nametnuti “mentori“ koji su Samiru naučili kako da se - grubo rečeno - trzne. Glumac Joseph Quinn, koji glumi studenta prava, Erica, ujedno glumi i njenog drugog “životnog mentora“, koji je daleko bolje razumije od njenog prijatelja - ujedno i bolničara - Reubena (Alex Wolff). Tu je, naravno, i mačak Frodo, koji bi, da zaista postoje takve vrste nagrada, zaslužio nominaciju za "životinjski", tačnije mačiji Oscar.
A Quiet Place: Day One je atipični prequel filma A Quiet Place, koji tek na kraju "zbori" o toj čuvenoj poenti, a trebalo je biti upravo suprotno. Međutim, glavno je da u moru foršpana koji nam u par minuta prepričaju radnju filma, za ovaj se to ipak ne bi moglo reći. I u samoj najavi za ovaj film, teško je razlučiti da li umjetnički gledano, ima sličnosti sa prva dva.
No, govoreći o samom filmu, ono što je lično meni prolazilo kroz glavu nekoliko puta tokom gledanja je pjesma dvojca Simon & Garfunkel, The Sound of Silence. Da ne bi puno otkrivali, od srca vam savjetujemo da pogledate ovaj film i sami dođete do zaključka. Možda nas ovaj film može mnogo čemu naučiti. Između ostalog, i onu (manje) poznatu što tiši budete, više ćete čuti. Ma šta god to, lično svakom od nas, zapravo značilo.
