Piše: Sead Vegara
“Odavno veću glupost nisam prespavao!“, bio je komentar kolege koji je bukvalno više od tri puta zahrkao u ne baš tako punoj sali kina na projekciji filma Ant-Man and the Wasp: Quantumania (2023). Ono malo trajanja filma koje nije prespavao i ostao budan, bilo mu je dovoljno za takav komentar. A da je u pravu, to možemo posvjedočiti svi mi ostali koji smo film gledali u nadi da će se desiti nešto vrijedno odvojenog vremena... Dva sata života otišlo u nepovrat... Istina, među publikom je možda i bilo onih kojima je film ispunio očekivanja, ali za cijelo svoje trajanje, potisniku ovih redova jedva da je u nekolko navrata uspio izmamiti smiješak. U konačnici, dobra zabava i smijeh se i očekuje od ovakvog stripovskog superherojskog spektakla.
Ant-Man i Wasp: Kvantumania; režija: Peyton Reed; uloge: Paul Rudd, Evengeline Lilly, Michael Douglas, Michelle Pfieffer, Jonathan Mayers; 2023.
IMDb rejting: 6.6/10
Rotten Tomatoes rejting: 47%
Treći i završni dio u Marvelovoj Ant-Man franšizi ujedno je prvi u njihovoj Phase 5, a kao takav trebao je da ispuni sva očekivanja: stripovski-superherojski-spektakl. Stripovski – jeste, superherojski – jeste, spektakl – u najgoroj mogućoj varijanti. Scenarista debitant, barem kada je riječ o igranom filmu, Jeff Loveness kao da se najeo ludih gljiva i odlučio da napiše najluđi mogući scenarij, kojeg je reditelj Peyton Reed sa armijom ljudi iza sebe uobličio u pokretne slike koje svojom začudnošću treba da plijene pažnju. Samo što vam nakon određenog vremena sve postane zamorno. A to se u biti desi odmah nakon početnih pola sata.
Scott Lang a.k.a. Ant-Man (Paul Rudd) napisao je autobiografsku knjigu o svom radu sa Avengersima, kako su spasili svijet i šta još ne, te živi poprilično sretnim životom. Njegova kćerka Cassie (Kathryn Newton) biće odgovorna za Scottov povratak u kvantni univerzum, zajedno sa Hope van Dyne a.k.a. The Wasp (Evangeline Lilly), Hankom Pymom (Michael Douglas) i Janet van Dyne (Michelle Pfeiffer). I tada započinju svoju putešestviju u kvantonom predjelu koji se čini poput još više (ako je ikako moguće) urnebesnije verzije “Alise u zemlji čuda“. Baš tu se očituju, u tim vizulanima i scenografskim rješenjima, one lude gljive koje je scenarista kušao netom pred pisanje predloška. Sve je podređeno CGI efektima koji umjesto da služe kao alatka za razvijanje priče, upravo predstavljaju sami sebi svrhu, sve to da bi se dokazala i pokazala majstorija tima za specijalne efekte.
Naravno, stoji i činjenica da svaki novi Marvelov film treba da nadmaši prethodnika, što u stvari i jeste jedan od glavnih problema koje Marvel ima. Sve se diže na n-tu; priča treba da bude kompleksnija, vizualano da bude do sada neviđeno, što duhovitije (što je rijedak slučaj), nevjerovatni CGI efekti, velike akcione scene, što moćniji negativac koji će skončati na što zanimljiviji način... Ne zaboravimo ni velika glumačka imena koja su tu kako bi upotpunila i dala poticaj filmu, a ovdje su Pfeifferova i Douglas, te čovjek koji svakom filmu u kojem glumi podari nešto od svoje zvjezdane prašine, veliki Bill Murray (u epizodnoj ulozi). Na koncu, parafrazirat ćemo Scottovu autobiografiju: “Dajte prostora za dobar film!“
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
