Piše: Marko Njegić

Recentni Marvelov film Osvetnici: Rat beskonačnosti bio je tolika grdosija od blockbustera da je studiju prijeko trebao neki superjunački “counterprogramming“, znatno manji na akcijskoj i dramskoj skali. Lepršav, ni blizu tako epski ni fatalistički, Ant-Man i Wasp fino pogoduje opisu i trampi interplanetarnu superherojsku akcijsku tragediju za superjunačku akcijsku komediju. Nema, konačno, manjeg superjunaka od Ant-Mana, premda on u ovom nastavku ponovno postaje “kingkongovski“ Giant-Man i raste do 25 metara visine, kao u završnici kinohita Captain America: Civil War. Zbog sudjelovanja u “građanskom ratu“ na strani Kapetana Amerike, Scott Lang alias Ant-Man (Paul Rudd) sada se nalazi u kućnom pritvoru s nanogvicom koja mu brani napuštanje perimetara doma. “Ovo sigurno izgleda kao nešto za odrasle“, kaže FBI-jevac (Randall Park) gledajući u Langovu kćerkicu Cassie (Abby Ryder Fortson) kojoj će objasniti tatinu situaciju iz dječje perspektive riječima kako je, ako se npr. ne smije crtati po školi, njezin otac “crtao s Kapetanom po Berlinu“.

Naravno da će Lang napustiti radijus kuće, no u njegovom prostornom ograničenju zrcale se “limiti“ ovog filma u odnosu na neograničeni, beskonačni spektakl (pre)ambicioznih Osvetnika 3. U Ant-Manu 2, nastalom nanovo pod redateljskom palicom Peytona Reeda (Kvragu i ljubav, Prekid, Reci da), ulozi nisu planetarni pa ni kozmički, za spas svijeta i svemira, kao u većini Marveovih filmova akcelerirajuće epičnosti. Ulozi su mahom individualni, kako za superjunake, tako i za supernegativce koji ovdje posebno nisu tako “negativni“, što Ant-Man And The Wasp čini osvježenjem čak i ako nije bolji od originala, relativno prizemljenim i realističnim superjunačkim filmom.

Jasno, koliko to može biti film s čovjekom smanjenim na “veličinu“ mrava i ženom koja zuji zrakom krilcima ose (Evangeline Lily kao Hope Van Dyne alias Wasp). Misteriozna i “eterična“ Ghost (Hannah John-Kamen) nema namjeru pokoriti planet niti kozmos, a Sonny Burch (Walton Goggins) je običan zlikovac koji samo želi ukrasti nanotehnologiju dr. Hanka Pyma (Michael Douglas), prvotnog Ant-Mana, te je preprodati na crnom tržištu, podsjećajući na Adriana Toomesa (Michael Keaton) iz posljednjeg Spider-Mana dok nije postao Vulture.

Ghost pati od molekularne neravnoteže zbog čega ima sposobnost hodati kroz zidove i prolaziti kroz neke objekte, no druga strana medalje jest da bi mogla umrijeti ako na vrijeme ne ukrade potrebnu aparaturu iz Hankova labosa. Hank, pak, sa kćerkom Hope traži način kako će, uz pomoć Langa, spasiti suprugu Janet Van Dyne (Michelle Pfeiffer), izvornu Wasp, izgubljenu u tripoidnom kvantnom predjelu nakon njezina smanjivanja između molekula na subatomsku razinu u svrhe spašavanja grada od lansirane rakete.

Napokon, Lang, koji ionako teško balansira ulogu razvedena oca i pritvorena superheroja, gleda kako će se vratiti kući prije nego policija skuži da ga nema, tj. da se nanogvica nalazi na njegovom mrav-psu. Dakle, akcije likova i ovdje imaju konzekvencije (“spidermanovski“ rečeno, s malim-velikim moćima dolaze male-velike odgovornosti), ali o tim posljedicama ne ovisi sudbina cijeloga svijeta, a ako prisutnost petorice scenarista (!) sugerira kako svaki podzaplet povremeno vuče na svoju stranu i gotovo prijeti preoteti priču, Ant-Man i Wasp je svejedno usklađen u doslovnom i simboličnom stavljanju superjunačenja pod povećalo.

Male-velike avanture Ant-Mana su manje-veće u odnosu na prvi film, stoga će (Gi)Ant-Man gurati kamionet kao romobil tijekom jurnjave po ulicama San Francisca, izroniti iz mora i spektakularno se nadviti nad trajekt poput Godzille. No, kao i prijašnji film, mali Ant-Man 2 najviše pali kad redatelj Reed između normalne, makro i mikro vizije stavi akcent na potonju i mrav-kamerama snima akciju na gotovo mikroskopskoj razini, jedva vidljivoj golim okom, sa superjunacima reduciranima na veličinu insekta.

Reed opet ima dobar osjećaj za ironično superjunačenje i općenito ironiju. Kad minijaturni Ant-Man poziva leteće mrave da ga pokupe na doku, mnogi od njih će završiti u ustima galeba, svi osim jednog kojeg Lang naziva Ant-onio Banderas. U jednoj sceni Ant-Man će, prigodno, biti smanjen na veličinu osnovnoškolca kad se nađe u školi (“Gdje ti je propusnica“, pita učitelj vidjevši klinčića na hodniku). U drugoj, parodiji na T-Rexovo prijeteće oko naslonjeno o staklo automobila u prvom “Jurskom parku“, čini se da Langa i Hope u autu okružuju i promatraju neka čudovišta, no kad se kamera odmakne uviđamo da su to golubovi koji kljucaju njihov smanjeni autić.

Ant-Man i Wasp, njegova ravnopravna, čak i superiornija partnerica s krilima i blasterima (u deminutivnom izdanju trčat će po oštrici noža bačena na nju kao on po cijevi pištolja u prvom filmu i izbjegavati udarce bata za meso), imaju sposobnost da se smanje i povećaju, ali i stvari/objekte oko sebe. Sposobnost likova za smanjivanje velikih objekata i povećanje malih Reed još više rabi u nastavku. Prijenosna zgrada-laboratorij se snižava i postaje portabl-kofer, a soljenka i kutija “Hello Kitty“ pez-bombona bivaju dimenzionirane i bačene na negativce (“opezlo vas je“) kojima će “girl powerska“ Wasp smanjiti motor među nogama.

Inventivne vizualne šale prate veoma maštovite i umješno koreografirane akcijske scene u kojima mali autići narastu ispod velikih i odbacuju ih u tom procesu. Potjera se vodi i za volanom povećane “Hot Wheels“ auto-igračkice po kojoj padaju cigle razbijenog zida kao blokovi uništenih nebodera u drugim Marvelovim blockbusterima. Akcijske scene filma izgledaju kao dječja igra s autićima na navijanje i sličnim igračkama. Dječja perspektiva je idealna za gledanje Ant-Mana 2.