Piše: Antonia Ćosić

Šeherezada je imala svoju privlačnost koja je zaludila Hrvatsku toliko da je bilo više epizoda te popularne turske serije nego što je noći u originalnom djelu „1001 noć“. A kad su njenim stopama nastavili Ezel i Asi, ljubav hrvatske publike i turskih serija više ništa nije moglo spriječiti. TV program nam se otada svodi na turske serije u najboljim terminima, meksičke sapunice u starom terminu nakon TV Kalendara, a američke i britanske dobiju neki kasniji večernji termin, ili ako su dobile nekoliko Emmya - nešto raniji termin. Iako spuštam kapu na odličan uspjeh turskih serija, filmovi su ostali zanemareni. To je zaista šteta jer se Turska može pohvaliti kvalitetnim filmovima. Pokrivaju sve žanrove, ulažu puno u produkciju, imaju zanimljive scenarije i ne boje se biti samokrtični, što se možda ne bi na prvu očekivalo.

Araf; režija: Yesim Ustaoglu; uloge: Neslihan Atagül, Baris Hacihan, Özcan Deniz; 2012.

IMDb rejting: 6.3/10

„Araf“ je turski pojam koji u muslimanskoj vjeri označava nešto što bi se u kršćanskoj moglo protumačiti kao čistilište. Naime, „araf“ označava granicu ili međuzemlje između raja i pakla, mjesto namijenjeno ljudima koji su izjednačeni po svojim manama i vrlinama. Dok ga neki opisuju kao visoki zastor, drugi ga opisuju kao zid s vratima na kojem žive ljudi koji svjedoče opakosti pakla i ljepoti raja. Uz božju milost, oni bi mogli ući u raj, ali među zadnjima. Redateljica Yesim Ustaoglu prikladno je izabrala naziv svog filmskog uratka - Araf. Već bi se po tome moglo naslutiti da je riječ o pedantnom pristupu, a činjenica da u svojoj trideset-i-nešto-godišnjoj karijeri ima tek desetak filmova, ali 19 nagrada i 10 nominacija s festivala kao što su Berlinale, Sundance i Venecija može to i potvrditi. Neki biraju kvalitetu prije kvantitete, i to je sasvim u redu, štoviše poželjno. Izgleda da za redateljicu kvaliteta koju želi postići obuhvaća i psihološke aspekte te socijalnu tematiku.

Redateljica je tako u svom filmu Pandorina kutija prikazala slučaj matrijarha koji dobiva demenciju u okruženju vlastite disfunkcionalne obitelji, dok se u filmu Put prema suncu dotakla i provokativne teme Kurda u Turskoj. U svom radu očito se ne libi provokativnih tema, ali ne zaboravlja ni edukativnu komponentu – poruku koju njeni filmovi šalju turskoj publici, ali i drugima. Izgleda da se istih načela držala i u izradi filma Araf koji pruža dobar uvid u živote nekoliko ljudi koji žive u jednom napuštenom dijelu svijeta.

„Jesam li zaljubljena? Osjećam bol u meni.“ (Araf)

Araf najvećim dijelom prati Zehru, mladu djevojku kojoj život prolazi na relaciji od konzervativne obitelji do monotonog posla u kuhinji restorana. Redateljica nije imala potrebu geografski odrediti mjesto zbivanja, ali u jednom trenutku se spominje Karabuk pa se vjerojatno radnja odvija u okolici tog mjesta. No bitniji od imena je dojam koji se dobiva, a taj je da su i restoran i malo mjesto u kojem Zehra živi - usred pustopoljine. Okolna mjesta povezana su busom, dok vezu s vanjskim svijetom predstavlja televizija pružajući mali bijeg od stvarnosti i dovoljno materijala za neostvarive iluzije, čime film podsjeća na Rekvijem za snove. Zehri televizija pruža utjehu i veselje pa dok mama gunđajući pegla očeve gaće u dnevnoj sobi, Zehra se smije emisiji na tv-programu. Jedan od rijetkih trenutaka kad se nasmijala, ako ne i jedini. Roditelji su minimalno portretirani te se vidi da oni više služe da bi dali okvir Zehri u kojem se ona smije kretati nego životne odrednice, savjete ili podršku. Teško da bi ona njihov savjet i poslušala jer puno joj je zabavnije s Deryom, kolegicom s posla koja je uvodi u svijet muško-ženskih odnosa.

Ispunjen dugim kadrovima i tišinom koju redateljica koristi toliko često kao da je slušala Simon&Garfunkela dok je radila, film obiluje zanimljivo osmišljenim kadrovima Zehre u krupnom planu. Može se činiti kao klišejski potez, ali kadrovi s njenim pogledima kroz kišni prozor su jako doprinijeli tmurnoj i pustoj atmosferi filma te dodali idealnu dozu arta: sa shvatljivom i razumljivom porukom, ali iznešenom na vizualno lijep način. Mlada turska uzdanica koja postaje samo sve traženija među turskim produkcijskim kućama i publikom Neslihan Atagul izvrsno je odglumila lik mlade Zehre koja sanja o nečem većem, ali s idejom da do toga može doći samo bijegom iz zabiti u kojoj živi. Možda je donekle i sama svjesna da bijeli vrli svijet ne čeka otvorenih ruku samo na nju pa umjesto odlučnosti, njeno lice dočarava upravo pjesmu „Sound of Silence“:

Hello darkness, my old friend, I've come to talk with you again. Because a vision softly creeping, left its seeds while I was sleeping, and the vision that was planted in my brain still remains within the sound of silence.

Zehrin kolega s posla, Olgun, dječak je iz obližnjeg sela koji vrijeme krati na malo maštovitije, ali ne i produktivnije načine od Zehre. Pored krađe obližnjeg vagona vlaka da bi se provozao do slanja prijavnica za TV-emisiju, pregledavanje Zehrinih slika na vlastitom mobitelu nešto je što ga usrećuje. Jasno je da je zaljubljen u Zehru što nije posve jednostrano, ali mladenačka ljubav će se pretvoriti u ljubavni trokut kojeg Olgun neće biti ni svjestan budući da će Zehra svoju vezu s vozačem kamiona skrivati od svih. Auditivno određenje filma najlakše bih opisala već spomenutom pjesmom Simona&Garfunkela, no Ozcan Deniz je morao iznijeti ulogu ravnu vremenima nijemog filma u liku Mahura. Mahur je vozač kamiona čiju tihu i povučenu pojavu Zehra tumači kao misterioznu i privlačnu. Barem se to može zaključiti iz njenog zaljubljenog pogleda koji je nastupio nakon što ga je dvaput pogledala bez ikakve njegove reakcije. Uz suptilno i jedva primjetno „flertovanje“ posve inicirano s njene strane, Mahur se upušta u vezu s njom koja se bazira na seksu i njenim tlapnjama da će je on „odvesti negdje daleko“. O Mahurovim tlapnjama se ne zna puno jer on u cijelom filmu jedva izgovori tri rečenice. Monotonija Zehrinog života prekinuta je zabranjenom vezom i činovima koje ona doživljava kao odrastanje i sazrijevanje. Gustav Flaubert bi potvrdio da zaljubljivanje žene znači za nju cvjetanje, odrastanje… Ali u sivilu Yesiminog svijeta teško će niknuti cvijet, a dok Zehra to shvati bit će prekasno. Nije ni čudno da ona zaljubljenost osjeća kao bol u sebi, kao što u jednom trenutku i sama kaže, jer zatvoreni Mahur teško da može donijeti išta drugo.

„Nisam imala izbora. Nemaš ni ti.“ (Araf)

Dok je Zehra htjela da nikne cvijet u njenom i Mahurovom vrtu ispred kuće koju imaju daleko od svih, negdje u nekom ljepšem svijetu s TV-ekrana, niknulo je nešto drugo. Derya, za koju polako počinjemo uviđati da se bavi poslom upitne moralnosti, odvodi Zehru doktorici koja utvrđuje da je Zehra trudna tri mjeseca. Prekasno je za abortus, roditeljima se ne smije reći, a Mahura je smiješno i spominjati kao odgovornog odraslog pa Derya zagovara posvojenje. U jednom od rijetkih dugih dijaloga u filmu saznaje se da je Derya rodila dijete čiji se otac nikad nije vratio po nju te da ga je morala dati na posvojenje pa zato i vidi posvojenje kao jedini izbor.

Zehrino priznanje o trudnoći toliko uzdrma Olguna da doživi živčani slom u kojem premlati Deryu, zapali vlastitu kuću i dvorište te puca po psima u dvorištu i okolnim kućama. Napušteni od svih Zehra i Olgun ostaju u svom zatvoru i muci – Olgun u pravom zatvoru u koji je smješten zbog događaja koji su uslijedili nakon sloma, a Zehrin zatvor je njen trbuh i život koji raste u njemu. Mahur je posve izišao iz filma (metaforički i doslovce), Deryu makro prisiljava da odsele, Olgunovi roditelji su ga posve napustili te se čini kao da ljudi od njih odlaze brže no što su se putnici iskrcavali s Titanica. Spas dolazi Zehri u obliku spontanog pobačaja, meni najjačoj sceni u filmu. Od njenih uzvika usred noći kojima doziva majku u svoju sobu do kadrova u wc-u u kojem zaista pobaci. Sama scena u wc-u u kojoj se ona previja od bolova glumački je besprijekorno odrađena, pogotovo za tako mladu glumicu koja više prilika dobiva u pristojnim serijama namijenjenima široj publici. Ovakva scena bi rastegla i iskušala svačije glumačke sposobnosti jer iziskuje puno emocija i facijalne ekspresije bez popratnih riječi, a uz Yesimine duge kadrove i krupni plan lica mislim da glumac zaista isprobava svoje krajnje granice.

Redateljica je prije u filmu umjesto otvorenog udvaranja odabrala prikazati jedan kadar u kojem Mahur nalazi Zehrinu naušnnicu među svojim stvarima i duge kadrove Zehrinog guljenja povrća u restoranu čime je dala monotan i miran ton filmu pa me iznenadila hrabrim potezom prikazivanja krvavih Zehrinih gaćica u wc-u i prikazivanjem Zehrinog djeteta kao krvave mase na podu. Naime, u jednom kadru tijekom prikazivanja spontanog pobačaja Zehra namota wc-papira s role i time prekrije hrpu na podu ispod nje.

Pored dugih kadrova i mučnog stenjanja dramatičnosti scene doprinijele su boje. Uz boju krvi na bijelim pločicama i tamnosivu Zehrinu odjeću scena je bila vizualno jako moćna, a tome je samo doprinijelo glumičino izražajno blijedo lice s grimiznim usnama. Mislim da je ovakav prikaz bio prilično provokativan potez, pogotovo u kulturi kao što je Turska jer ovakvim snimanjem Yesim je zasigurno izgubila dio gledateljstva. Utjecaj na psihičko stanje lika vidi se iz tuposti koja nastupa nakon pobačaja i beživotnosti kojom Zehra odiše. Na kraju čak i mijenja svoj način razmišljanja te se miri sa životom takvim kakav je pa se utječe Olgunu govoreći mu da su oni jedno drugom sve što imaju. Njeno mirenje sa životom može se gledati kao i predaja životnim prilikama koje su je pregazile.

“Ponekad tvornica napravi loše strojeve koji ne rade.” (Midnight Express)

U filmu Midnight Express zatvorenik Odjela 13, Ahmet, govori glavnom junaku Billyu: „Vidiš, svi mi dolazimo iz tvornice. Ponekad tvornica napravi loše mašine koje ne rade. Nekad loša mašina ne zna da je loša mašina. Ali ljudi u tvornici znaju. Oni znaju da si ti ona mašina koja ne radi.“ Gledajući ova dva filma shvatila sam da se oba dotiču iste teme – utjecaja okoline na pojedinca. Naime, tvornica nekad napravi loše mašine, ali nekad ostavi dobre mašine u lošim uvjetima i oni zahrđaju. Pritom tvornica predstavlja društvo.

Koliko smo produkt naših odluka, a koliko okoline i okolnosti u kojima smo rođeni? Da imamo svoje „ja“ koje je na neki način „usađeno“ u nas jasno govori činjenica da se ljudi iz istih okolina mogu posve različito ponašati i stremiti različitim ciljevima. Opet, s druge strane, u nekim područjima je depresija češća nego drugdje, negdje je viša stopa kriminala, a negdje ima više razvojnih poremećaja no drugdje. Puno istraživanja dokazalo je da je riječ o kombinaciji utjecaja te da okolina u većini slučaja ima utjecaj, samo je pitanje koliki.

Gledajući "Araf" počela sam razmišljati kako utjecaj okoline može biti velik, jako velik. Zehra i Olgun žive u siromašnim uvjetima, ne samo financijski, već i informacijama, znanjem, ljubavlju, toplinom, inspiracijom,… Dani im prolaze u dvije krajnosti: poslu ili besposličarenju. Nemaju nikakvih sadržaja u blizini što se pokazuje pogubnim za njihov razvoj. U toj dokolici zabavu nalaze u gledanju televizije, kriminalnim djelima i druženju s prostitutkom ili upuštanju u seksualne odnose s vozačem kamiona. Bi li Olgun uz pravog oca i cjelovitu obitelj krao vagone vlaka za jednu noćnu vožnju ili pucao iz pištolja jer ga je djevojka odbila? Uz odgovorne roditelje ne bi ni došao do pištolja. Bi li Zehra gledala na vozača kamiona kao izbavitelja da živi u uvjetima kojima je zadovoljna? Teško.