Piše: Lejla Panjeta
Sex Education je britanska Netflix serija čija je prva sezona emitovana u januaru 2019. godine. Treća sezona izlazi u septembru 2021, sa veoma crno-humornom epizodom nošenja maski i masovne histerije, ironično naravno, ali zbog polno prenosive bolesti, a ne aktuelne pandemije. Predivan britanski cinizam. Skriven. A jasan. Četvrta sezona se očekuje iduće godine. Britka, sarkastična i prepuna ironije specifične britanskoj kulturi, ovo je izvrsna serija za sve pripadnike generacije X koji imaju djecu u pubertetu. Šarolikost svakovrsnih seksualnih opredjeljenja ne zabrinjava, ali upozorava. Generacija X, iako veoma tolerantna, nije imala takve eksplicitne mogućnosti javnog seksualnog izražavanja u svom adolescentskom dobu. Serija obiluje erotskim scenama, ali ne pornografskog karaktera. Pornografija se kod Britanaca krije u verbalnoj komunikaciji.
Vrijeme radnje: sadašnje.
Mjesto radnje: srednja škola.
Neupitan producentski uspjeh zagarantovan je odabirom mjesta radnje. Svaki dobar spisateljski uradak koji se može nadati profitabilnom ishodu predstavljanja svog djela publici, neminovno treba uljučivati mjesto najvećih trauma svih generacija, a specijalno generacije X. A to je srednja škola. Mjesto formiranja identiteta, otkrivanja sopstvenog tijela, otkrivanja seksualnosti, seksualnog opredjeljenja, biranja između opredjeljenja, tj. svrstavanja sebe u grupe u kojima je moguće pronaći zajednički jezik... Toliko mogućnosti za etiketiranje...
Sex Education, u tom smislu edukuje ne samo teen populaciju, već prisjećanjem na mlađe dane, može postaviti identitetne upitnike svakom gledaocu. Naravno, sve je upakovano u britanski oštar sakrastični humor, koji je u klimi 21. vijeka i metamodernizma, izuzetno politički korektan, tj. kada nije, on pravi samoreferencijalnost, podstičući atmosferu podjela i etiketiranja u grupacije bilo koje vrste. Nebitno da li se radi o osnovnom seksualnom opredjeljenju, podjeli na muško i žensko, neprevaziđenom Zaratustrinom dualizmu, koje su preuzele vodeće monoteističke religije, ili sivim zonama između, koje su se izborile za svoje jednakopravno mjesto, ili zoni neopredjeljenja (LGBT + U), ova serija kroz emotivne i komične pristupe situacijama u kojima su se našli glavni likovi, pomaže da se gore navedene kategorije usvoje i razumiju. I to na britanskom uljudnom principu: „Great. Good for you. I dont care.“
Cijeloj atmosferi doprinosi i činjenica da je majka (izvrsna glumačka interpretacija) glavnog lika seksualni terapeut, tj. psiholog, pa će se uz seksualno obrazovanje i dileme glavnih likova, naučiti štošta o modernim terminima onoga što bi kod nas zvali jednim prostim imenom: „bezobrazluk“. Takvi termini uključuju popularnu psihopatiju, sociopatiju, emotional unavailabilty, ghosting, gaslighting, itd. Svakom bezobrazluku po jedna etiketa! Nema ništa smješnije i besmislenije od individua koje pristaju da same sebi daju dijagnoze i grupišu se u kutije sa etiketama. Društvu je onda lakše da prihvati svaku individuu. Kome povjeriti taj utilitarni zadatak, ako ne Britancima?
Osnovna ideja koju serija donosi je da normalno ne postoji (no s... Sherlock!), tj. ako je normalno, mora biti nešto nenormalno u toj normalnosti, pa bilo to i tradicionalistička kriza ili gubitak identiteta. To je već dijagnoza sa kojom se može početi etiketiranje i grupisanje. Normalno i ne može postojati, jer bi onda sve ostalo bilo nenormalno, a pošto je normalno u manjini, samim tim više nije normalno. Staromodna Frojdova izjava da je normalna osoba ona koja je sposobna da voli i radi ili Jungova za osobu koja je ispunila svoju prirodu, zaista ima smisla. U seriji su svi normalni, ma kako to izopačeno izgledalo. Ni generaciji X nije ništa začuđujuće, a milenijalcima je ionako sve svejedno (po principu „whatever“) dok god se mogu pokriti nekom etiketom. Ali, baby boom bi mogao imati mnogo problema sa ovom serijom.
Novi esej Elif Safak o podjelama i bijesu ljudi koji se ne vide i ne čuju, tj. imaju komunikacijske mogućnosti da budu prisutni, ali ne i shvaćeni, govori u prilog podjelama, koje mogu izazvati revolt. Je li to globalizacijski revolt, Nadav Eyala koji analizira rasulo globalizacijske politike i ekonomije? Ili je ova indigniranost rezultat globalizacijske kulture? Jedno je sigurno, to više nije revolt neprivilegovanih ili zapostavljenih iz 20. vijeka. Danas su ljudi inficirani ljutnjom koju liječe info-adiktivnošću i aktivnim učešćem u virtulenim komunikacijama. Iz tog razloga 80% sadržaja sa najvećim brojem pregleda je mrziteljskog karaktera, a većina ih se krije iza avatara. Šta to skrivaju sve generacije podjednako? Odakle dolazi ova potisnuta agresija? Frojd sigurno ima jedan odgovor, koji ne mora biti tačan. Sve je u seksu. Da li srce ima veze sa tim? Slomljeno i preplašeno srce skoro uvijek je razlog za bijes i emocije ljutnje. Gdje ih se može pustiti na slobodu, bez društvene odmazde?
Digitalni svijet društvenih mreža je gladijatorska kostimirana arena u kojoj se dešava rat maliciozno britikim komentarima. S obzirom na smanjenost koncentracije i fokusa prilikom čitanja i učestovanja u komunikaciji koja se obavlja putem smart phonea, većina sadržaja mora biti kratka. Tekstovi koji ne uključuju tekst na nivou citata ili više od stotinu riječi neće dobiti adekvatan broj pregleda, što ih ostavlja po margini komunikacije. Nema niko vremena da čita danas. Dijalozi i digitalni texts u Sex Education upravo to pokazuju, kao i cyber bullying epizoda u seriji. „Dollores Umbridge sezona“, u kojoj konzevativizam pobjeđuje liberalizam koji više ne zna kuda ide od silnih etiketa, naravno da odlično pokazuje još uvijek osnovnu podjelu na lijevo i desno. No, serija ipak inklinira lijevo. I to današnje lijevo. Lijevo u doba Safakinih podjela i Eyalovog revolta.
Rasa, nacionalnost, religijska pripadnost, pol, polno opredjeljenje, seksualne preference, modne preference, filozofski izam, politički izam, kulturološki i maniristički društveni miljei, sve to definira individue, ali i svrstava u grupu. Daje im etikete. Neizbiježna kategorizacija mladih u 21. vijeku uključuje neki od psiholoških etiketa: anksiozan, hiperaktivan, depresivan, trauma-bonded, opsesivan, itd. Cijela paleta dijagnoza provlači se kroz seriju tako da referencijalnost na normalno ne postoji. Postoji identifikacijski obrazac naracije u kome publika razvija empatiju i simpatije prema uglu iz koje se priča vidi, a to je sin psihologinje.
On koji u genima ili talentu ima terapeutske sposobnosti, utjelovljuje ovu ideju psiholoških etiketiranja, ali i daje tračak nade, za sve napaćene individue koje su se u dijagnosticiranju sopstvenog identiteta pogubile. Podjela je toliko da je pitanje ko sa kim razgovara i zbog čega. Svi imamo dijagnoze, a ko će nas liječiti? Ironično, seksualni terapeut u srednjoj školi je učenik koji ima gomilu svojih etiketa i dijagnoza. Ali svoj posao obavlja sjajno! Lud ludog vodi. Pomaže gomili neidentifikovanih hormonalno nabijenih indvidua da pronađu ljubav i načine njenog fizičkog ispoljavanja. Serija je brilijantno ostvarenje koje se gleda ovisnički, nasmijava (glasno i ispotiha), ali nema ono što je osnova adolescentske ljubavi – pathos; ono čega nema je odsustvo onoga što je grčki ideal Erosa, a kojim obiluje Așk 101.
Așk 101 je turska Netflix serija u dvije sezone rađena 2020. i 2021. godine. Priča je završena u 16 epizoda bez ijedne seksualno implicitne scene. Ipak, ona diše i erotikom, i ljepotom, i ljubavlju svih vrsta, i sjajno prenosi patnju srca u tinejdžerskim godinama, a koja će definirati glavne likove za cijeli život. Ne, ne radi se o slavnom turskom nesretnom i tragičnom kraju, pathosu radi pathosa, nesreći radi nesrećne kader (sudbine), sa kojom jadni likovi ne mogu da se izbore. Ovdje se radi o sretnom završetku, ali način na koji se pristupa ne samo individualnosti, već odnosu sa svijetom u koji ulaze mladi ljudi po završetku srednje škole, jeste emotivno nabijen duhovnom i duševnom snagom koja prenosi sve najtanje nijanse ljubavi. Ne tjelesne, već one neopipljive, one koja visi u zraku. Turski narativ obično je potkovan klasičnim tragičnim elementima, kojih ima i ovdje, ali nisu dominantni. Tragičnost je baza za koju se vezuju orijentalne klasične priče poput Lejle i Medžnuna, Jusufa i Zulejhe iz islamskog kulturološkog miljea, ili iz folklorne tradicije poput “Slavuja i ruže“, stare anadolske legende, kao i poznate legende o “Leptiru i svijeći“.
Ovo su srceparajuće priče o ljubavi tipa: „Ne, nemoj mi prići, hoću izdaleka da gledam tvoja oka dva“. Ovo su priče o platonskoj ljubavi. Tragičnoj. Tužnoj. “Orkanski visovi“ prema njima izgledaju kao erotska drama. Teške su, ali ovakve ljubavi imaju svoje vrijeme i mjesto u svačijem životu. Prevaziđu se, ali se ne utopimo u njima. Srećom to je slučaj sa Așk 101. Kako o platonskoj ljepoti koja je prije svrha ljubavi od seksa kaže Safak u “Istanbulskoj nevjesti“: „Platonov problem je što se nikad nije dobro kresnuo“. Așk 101 nam to samo neće pokazati, a sve ostalo je primjereno i našem dobu i svim generacijama.
Vrijeme radnje: 80-te godine 20. vijeka (nema mobitela).
Mjesto radnje: srednja škola (izrazito strog i policijski sistem turskog školovanja).
Serija je referenca na današnji sistem obrazovanja koji još uvijek nije krenuo da se razvija prema slobodnom i otvorenom univerzitetu 4.0. To je sistem špijuna; među učenicima, kao i nastavnicima. Direktor škole je „Dolores Umbridge Headmaster“ tip, oličenje konzervativizma i korupcije, protiv koga se mladi Turci uspješno izbore na kraju. Potrebno je mnogo vremena, ali kako ova kultura poima vrijeme na drugačiji način, do cilja će svojom upornošću i ispravnošću ipak stići.
Ovo je priča u kojoj se radi o ljubavi, srednjoškolaca i odraslih, baš kao u Sex Education, ali samo smještanje radnje u vrijeme 80-tih godina, donosi nostalgiju u odnosu na period u kome je ljubav bila drugačija, tj. njeno ispoljavanje u javnosti različito od današnjeg ili je barem bila drugačije percipirana. Seksualni identitet dolazio je nakon što se duše spoje i zaljube jedna u drugu, a ne obratno. Obje serije ispituju sistem obrazovanja, na veoma ironičan način, ali se turska verzija čini više zajedljivom u odnosu na socijalne norme i standarde. Pink Floydova „Another Brick in the Wall“ je srž ideje i stava koju serija ima o krutom i besmisleno represivnom sistemu obrazovanja.
Sex Education i Așk 101 imaju istu tematiku, isto tematsko vrijeme radnje, isto mjesto radnje. Ali, potpuno dva različita koncepta naracije i kulturološko-vremenskog shvaćanja ljubavi i seksa. Jedan pristup je globalizacijsko-politički korektan u 21. vijeku, drugi emotivno-duhovan, iz snage uvijek aktuelnog mita nemoguće ljubavi, prikazan u romantičarskom stilu, ali u duhu kraja 20 vijeka. Obje serije pričaju priču o seksu i ljubavi. O školi i sistemu obrazovanja, standardima i normama društva u koje mladi čovjek ulazi netom prije punoljetstva. Na dva različita načina, bave ste istim temama. Jedna iz perspektive 80-tih 20. vijeka, druga iz perspektive 20-tih 21. vijeka. Jedna za pogubljenu generaciju X, a druga za milenijalce.
Obje su veoma narativno i režijski prijemčljive i glumački dobre. Serije su produkcijski stabilne, jer su teme seksa i ljubavi u adolescenstkom dobu uvijek profitabilne. Nisu li sve naše najveće traume upravo skrivene u mjestu i vremenu radnje koje opisuju ove serije? Šta je ljepše – seks ili ljubav? Gdje su nam srca pukla, u seksualnom ili ljubavnom platonskom odnosu? Kada i gdje smo pogubili pa pronašli svoje identitete? I milenijalci i generacija X u obje serije će naći neku svoju etiketu ili dijagnozu, zbog koje nam je svima u nekom periodu života slomljeno srce. Srećom po roditelje i djecu, a i na dobrobit svih generacija, Sex Education i Așk 101 balansiraju dobro na granicama i seksa i ljubavi, omogućujući Erosu da se ispolji na različite načine, i to preko ljepote kroz koju se priča uvijek aktuelna priča: Ljubav čini čuda. E, ali seks čini to isto.
