Piše: Marko Njegić

"Ovo je kao "The Game", ja sam Michael Douglas", usklikne Nadia Vulvukov (Natasha Lyonne) nakon što je drugi ili možda treći put pala niz stepenice i smrtno stradala na svoj 36. rođendan u seriji Russian Doll. Bila je to idealna prilika da Nadia kaže "Ovo je 'Beskrajni dan', ja sam Bill Murray", ali, eto, nije. Odviše preočito. Kao da je znala da će svatko njezinu situaciju neminovno uspoređivati s onom Murrayjeva ciničnog meteorologa Philla Connorsa iz legendarne komedije Groundhog Day, Nadia je odabrala radije drugu (meta)filmsku referenciju koja nije tako direktna, no svejedno ima dvostrukog unutrašnjeg smisla. Referentna točka je, znači, još jedan film iz devedesetih, razdoblja kad je glavna glumica i ko-kreatorica serije Lyonne napravila zapažene filmske korake i postala holivudska zvjezdica (Svi kažu volim te, Obitelj iz predgrađa, Američka pita, Detroit Rock City).

U seriji krcatoj filmskim "namedropping" referencijama (Fellini, Jodorowsky’s Dune, Cronenberg i Dead Zone...), devedesete su nekako najučestalije pa Nadia u jednom momentu parafrazira aforizam Forresta Gumpa i kaže "Život je poput kutije vremenskih okvira". Drugo, filmofili pamte da je u Fincherovu trileru Douglasov lik, hladni biznismen, dobio zagonetnu igru kao poklon za 48. rođendan kako bi se malčice promijenio, shvatio da ima života izvan posla i ne bi završio kao njegov otac koji je počinio samoubojstvo upravo na - 48. rođendan.

U seriji gdje će Nadia također biti prisiljena naučiti nešto novo (o sebi) doznajemo da njezina majka nije poživjela duže od tridesetak godina. "Bila bi ponosna da si dogurala do 36", govori joj Ruth (Elizabeth Ashley). Potvrda je to kako ova serija nije puka kopija Beskrajnog dana, pa makar koristi i motiv ponavljajuće pjesme svaki put kad Nadia počinje iznova. "I've Got You Babe" Sonnyja i Cher sada mijenja "Gotta Get Up" Harryja Nilssona koja je tu da vam također ostane u glavi. Identičan koncept serija koristi na nešto drukčiji način, slijedeći trag filmova poput akcijskog "sci fi" trilera Izvorni kod, SF akcije Na rubu budućnosti i horora Sretan dan smrti, ali pritom uspijevajući pronaći prilično svježi kut u "deja vu" postavci.

Primjerice, Nadia je, nimalo koincidentno, programerka videoigara, a one i same počivaju na umiranju/gubljenju života i ponovnom resetiranju, odnosno vraćanju igrača tamo gdje je stao, jer smrt nije kraj igre, barem do finalnog "game over" proglasa. Bilo bi interesantno i da je njoj, programerki videoigara, netko za rođendan poklonio realističnu igru kao Douglasovu liku, ali nije ni ovo nadrealno nezanimljivo, dapače, više odgovara ciničnoj protagonistici koja sebe opisuje kao dijete komičara Andrewa Dicea Clayja i crvenokose Pixarove heroine Meride hrabre. U jednoj sceni Nadia će zaigrati videoigru koju je programirala da metaforička "gejmerska" paralela bude očitija i tražiti "bug" u vremenskim petljama u pauzama od višestrukih stradavanja (četiri puta samo u drugoj epizodi, ako smo dobro izbrojali), računajući eksploziju plina i gušenje pilećom kosti, a nerijetko u "groundhogdayovski" komičnim montažama (padovi u otvoreni šaht).

Njezin život će postati poput videoigre i u svakoj od osam 25-minutnih epizoda ona će tražiti tragove za slaganje temporalne slagalice dok isprve misli da se "svemir zajebava sa mnom" i umire dan za danom, bolje reći noć za noći. Russian Doll je noć Beskrajnom danu, a kako naslov sugerira, serija je koncipirana poput "ruske lutke", tj. babuške koju će u jednoj sceni Nadia doslovce uzeti u ruke. Što skriva svaka epizoda, nećemo vam otkriti, no možemo zapisati da su "babuške" žanrovski/interpretativno prilično raznolike i otkrivaju nove slojeve ličnosti glavnog lika (i drugih) prilikom suočavanja sa samim sobom i svojim tegobama iz prošlosti, ne samo sadašnjosti. Na prvi pogled Russian Doll je situacijska komedija i ponekad mizanscenski podsjeća na (crno)humorni TV sit-com, a Lyonne istodobno glumi kao da je na "stand up" showu, u komičnom američkom nezavisnjaku sa Sundancea i filmu Woodyja Allena.

Natasha Lyonne u Netflixovoj seriji "Russian Doll"

U isto "vrijeme" serija je i egzistencijalni, filozofski SF (na momente i nadnaravni horor) s petljom kao svojevrsnim čistilištem za propitivanje relativnosti vremena i moralnosti. Serija je i karakterna studija o zarobljenosti u svojoj koži, ponavljanju istih grešaka i loših navika opet i iznova čak i u drukčijim okolnostima. Ujedno je i smiona autoironija na račun začaranog kruga repetitivnosti televizijskog formata s "cliffhangerima" na kraju pojedine epizode i novom kretanju ispočetka u svakoj idućoj. Nadia se na početku svakog novog ciklusa konstantno vraća u toalet pred ogledalo da pogleda u zrcalo sebe, ali i TV gledatelje. Pogled je, dakle, dvojake naravi i kao da poručuje: vidimo se sljedeći put.

Komičarke i djeveruše pod gasom

Osim glavne glumice Lyonne, kreatorice serije su komičarka Amy Poehler i Leslye Headland, ujedno i autorice scenarija. Headland je režirala četiri epizode, a znana je po režiji filma Djeveruše pod gasom s Kirsten Dunst, Islom Fisher, Lizzy Caplan i Rebel Wilson.