Piše: Sead Vegara

Teško je čak i zamisliti da četvrti nastavak popularnog serijala Bad Boys: Ride or Die (Zločesti dečki: Sve ili ništa, 2024) bude superironiji u odnosu na svoje prethodnike. Ali, slučaj je takav da najnoviji unos u, sada već slobodno možemo reći franšizu, Zločesti dečki u biti je ponajbolji film u serijalu, koji stoji po kvaliteti odmah iza originalnog filma.

Kada se 1995. godine u kinima pojavio film Bad Boys (Zločesti dečki) u režiji debitanta Michaela Baya, koji je iza sebe imao dobar portfolio video spotova rađenih za Tinu Tarner, Lionela Ritchieja i Meat Loaf, između ostalih, bio je to iznenađujuće svjež, možda ne baš toliko inovativan, ali zato sebi svojstven originalan filmski izražaj. Jasno vidljiva spotovska režija, izražene i (pre)naglašene boje, brzi rezovi i krupni planovi, koja se do tada jasno mogla primjetiti u filmovima Britanca Tonyja Scotta (Top Gun, 1986, True Romance, 1993), bio je pokušaj da se Michael Bay ustoliči kao novi akcioni reditelj. Svakako, u realizaciji producentskih magova Jerryja Bruckheimera i Dona Simpsona. Bay će već sljedeće godine snimiti možda i ponajbolji akcioni film devedesetih The Rock (Hrid, 1996).

Improvizacija i ležerna gluma

Zločesti dečki bio je klasični buddy-buddy policijski film na tragu provjerene formule, neko bi nazvao i reciklažom serijala: 48 sati (48 Hours, 1982, 1990), Smrtonosno oružje (Lethal Weapon, 1987/9, 1992) ili Policajca sa Beverly Hillsa (Beverly Hills Cop, 1984/7, 1994). Novina, ako bi se moglo okarakterisati kao takvo, u ovom slučaju bio je način na koji su Will Smith i Martin Lawrence pristupili svojim ulogama, sa dosta improvizacija i ležerne glumačke igre. Dvojicu protagonista Bad Boysa, Marcusa Burnetta i Mikea Lawreyja, u performansu Lawrencea i Smitha, kao opakog policijskog dvojca u policiji Miamija, Bay uvodi u film na samom početku dok se prepiru u autu, Lawreyjevom skupocjenom Porcheu. Iza njih staje automobil iz kojeg izlazi zanosna brineta, u koju se Mike zagleda, a nakon čega ih grupa lupeža iznenadi i pokuša da im otme Porche.

Naravno, sve se desi u par sekundi, Mike i Marcus preokrenu situaciju, dok Marcus uzvikuje ime glumca, Afroamerikanca Wesleyja Snipesa, koji je par godina prije imao hit, akcioni film Passenger 57 (Putnik 57, 1992). Samo pozivanje na Wesleyja Snipesa, tada najjaču i najveću afroameričku akcionu glumačku zvijezdu, od strane do tada slabo poznatog glumca i komičara Martina Lawrencea, sa ove distance, 29 godina i još tri filma u seriji poslije (Bad Boys II, 2003, Bad Boys for Life, 2020. i Bad Boys: Ride or Die), čini se, i dalje je, (pre)smiješno. Pogotovo što su nakon Bad Boysa Lawrence i Smith gotovo preko noći postali ono što je Snipes gradio godinama sa početka devedesetih. Samim pozivanjem na Wesleyja Snipesa, jasno je u kojem će smjeru ići film: čistokrvna adrenalinska akciona avantura sa dobrom dozom zdravog humora.

Zaplet viđen više puta

Odmah nakon opisane uvodne scene, slijedi spotovski montirana krađa zaplijenjenog heroina iz sobe za dokaze policijske stanice, čin kojim će se utrti staza daljeg dešavanja u filmu. Jedan od zlikovaca će za svoje lične potrebe rekvirirati smotuljak heroina, prerano početi pjevati pobjedničku pjesmu, pozvati djevojke na žurku u svom apartmanu na koncu čega će on i jedna od djevojaka završiti mrtvi. Djevojka Julie (Téa Leoni), koja preživi, telefonirati će u policijsku stanicu tražeći Mikea, jer je njena preminula prijateljica rekla da mu može vjerovati, a kako Mike igrom slučaja ne bude prisutan, njegov šef, kapetan Howard, (Joe Pantoliano) naredi Marcusu da se predstavi kao Mike. Marcus će to i uraditi, znajući da će morati žrtvovati mnogo toga, kao što je slučaj da će morati lagati supruzi (Theresa Randle), “glumiti“ Mikea, koji će dok Marcus boravi u njegovom penthouseu i pazi na Julie, brinuti o njegovoj porodici. Da stvar bude još komplikovanija, pored što moraju zaštiti svjedokinju ubistva, pronaći odgovorne za krađu heroina, Unutrašnja kontrola diše za vratom kapetanu Howardu, koji im daje četiri dana da riješe slučaj prije nego im obustave akciju i preuzmu slučaj.

Zaplet koji je viđen već više puta izvući će iznad prosjeka upravo Bayeva “kinetička režija“, te glumačka igra Smitha i Lawrencea, dodajući tome još sočne epizode Joea Pantoliana i Tée Leoni. Nastavak Bad Boys II “mrak kino dvorana“ ugledao je 2003. i kao i (gotovo) svaki nastavak po nekom nepisanom pravilu trajao je duže, bio bombastičniji, “bučniji“ i u biti produžetak priče sa ne toliko inventivnom radnjom. Reditelj Michael Bay je do tada već imao još dva velika bockbustera, pomenuti The Rock i Armageddon (1998), dok je četvrti film Pearl Harbor (2001) bio pravi fijasko.

Varijacije na temu

Što je heroin bio u prvom dijelu, u nastvaku Zločesti dečki II tu ulogu preuzima ecstasy, kojeg na područje Floride donosi kubanska mafija na čelu sa narko bosom Johnnyjem Tapiom (Jordi Mollà). Nastavak nekog naslova, u ovom slučaju filma Bad Boys, obično je pokušaj cijeđenja što je više moguće novca iz pokušaja od franšize. A napraviti istinski originalni nastavak, nešto što će se uzdići iznad originala, iako je u ovom slučaju sami original varijacija na temu buddy-buddy policijskog filma, jeste nešto što je uspjelo Richardu Donneru (Lethal Weapon 2) i Tonnyju Scottu (Beverly Hills Cop II). U svakom slučaju, minijatura Petera Stormarea kao Rusa Alexeija nešto je zbog čega ćete se naći pozvanim da (nakon određenog vremena) pogledate film još jednom. Smith i Lawrence su na nivou postavljenom u originalu, a postoje segmenti u kojima uspješno nadograđuju svoj prvobitni performans. Detalj koji se definitivno ne može “svariti“ jeste kraj filma gdje se Mike, Marcus i njegova sestra Syd (Gabrielle Union), detektivka odjela za narkotike iz Los Anglesa, nađu u minskom polju postavljenom oko američke baze na Kubi, dok bježe od Johnnyja Tapije i njegovih plaćenika.

Koliko je Michael Bay svojim rediteljskim izražajem na početku oponašao onaj Tonyja Scotta, gotovo jasno se vidi i iz činjenice da su oba reditelja figurirala za režiju remakea filma Man On Fire, kojeg će 2004. ipak režirati Scott. Opet, Bay će za svoju režiju dobiti poseban naziv u filmofilskim krugovima – “Bayham“: što bi značilo pravilo u kojem se njegova vizualna percepcija sastoji od stilizovanog, prepoznatljivog rada kamere, kompozicije kadra, te montaže kojom kreira kinetičku preuveličanu i izrazitu akciju.

Ali, dok je između prvog i drugog dijela pauza trajala (samo) osam godina, treći dio je nakon godina provedenih u “razvojnom paklu“ i konstantnom odgađanju/najvaljivanju starova filma i samog Baya, Bad Boys for Life (Zločesti dečki zauvijek) isporučen je nakon 17 godina. Na rediteljsko kormilo su zasjeli Belgijanci marokanskog porijekla, Adil El Arbi i Bilall Fallah (Black, 2015), te napravili djelo koje uvelikome nadilazi prethodnika, snimivši dva sata i par minuta čiste adrenalinske akcije gdje se mnogo toga očituje i u već izgrađenoj harizmi glavnih protagonista.

Meksička sapunica

Mikea na samom početku filma upuca misteriozni vozač motora, a Marcus će moleći se Bogu za njegovo ozdravljenje, zavjetovati da će ostaviti pištolj i detektivsku značku, te krenuti u dalji život bez nasilja. U jednom momentu u filmu, Marcus će u zasluženoj “penziji“ pomno gledati na tabletu meksičku sapunicu, detalj koji će nagovijestiti u kojem smijeru će ići dalji tok filma, koji će završiti upravo poput popularnih telenovela, samo što će to rediteljski dvojac u određenoj mjeri provesti u parodiranje. Za cijelu dužinu bolji od prethodnika Bad Boys for Life bio je savršen završetak sage o zločestim dečkima, samo što su producenti igrali na “franšiznu“ kartu, ponukani dobrim kritikama, uspjehom na box officeu, te željom da paze da “koka i dalje liježe zlatna jaja“. To su i pokazali sa četvrtim filmom u nizu Zločeti dečki: Sve ili ništa u kojem policijski dvojac Lowrey i Burnett ovoga puta bježi pred zakonom, nakon što otkriju zavjeru u policiji Miamija na koju ih je uputio pokojni kapetan Howard.

Nadasve kvaliteno scenaristički ispisan i režiran film, sa dosta uvjerljivim glumačkim performansama svakoga iz glumačke postave ponaosob, Bad Boys 4 vas ostavlja “očima zalijepljene“ za kino-platno, te dobrim dijelom trajaja filma i na ivici sjedalice. A da je rediteljski dvojac u jednu ruku prizvao duh originalnog filma govori i cameo Michaela Baya na samom početku koji možete propustiti ako trepnete. Postoje momenti u filmu koji su ubačeni kako bi “parodirali stvarnost“ što će vam biti jasno kada dođe do te scene, ali zato i mnoštvo drugih detalja kojima produbljuju i psihološki karakterno nijansiraju likove. Ako se pitate: “Šta od novih filmova pogledati u kinu?“, bez sumnje i imalo zadržavanja, pohodite hram sedme umjetnosti na projekciju filma Bad Boys: Ride or Die.   

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje