Buđenje: Ako je sve ovo san, ko je onda sanjar?

Buđenje: Ako je sve ovo san, ko je onda sanjar?

Piše: Selma Delić

“On je vrlo nedruštven, to gotovo već znači: On je čovjek velikih sposobnosti.” - Arthur Schopenhauer

Svi smo se mi barem jednom (sumnjam na ovu cifru) našli u situaciji kada smo tražeći jedno – u tom trenutku ono nama najvažnije ili najinteresantnije, došli do nečeg sasvim drugog, za nas novog, što nam otvara pogled u svijet koji je, nažalost, do maločas bio sakriven od naših očiju. Možda je najbolje reći da je to svijet koji je skoro bio zaboravljen, ali je ponovno nađen. A ovdje se radi o svijetu bosanskohercegovačkog televizijskog filma, sa naglaskom na one prve poslijeratne TV filmove, ali i prve poslijeratne igrane serije poput Familija d.o.o. (1999), Viza za budućnost (2002), Crna hronika (2004), Praonica (2005), itd.

Govoreći o jednom od tih prvih TV filmova, koji su bili odskočna daska mnogobrojnim mladim bosanskohercegovačkim glumcima, a posebno onima koji su friško završili sarajevsku Akademiju scenskih umjetnosti, bio je TV film Buđenje autorice Inge Huković, iz 2000. godine. I već tada su se mnogi, ti mladi i nadasve talentovani, glumci pokazali kao ozbiljni, jer su kroz svoje školovanje bili pravilno učeni - da ne pokušavaju postati glumci, već da razmišljaju poput glumaca.

Film istodobno prati dvije paralelne radnje koje se odvijaju u istom vremenskom periodu. Sve započinje jednim jutrom. To jutro je kao i svako prethodno. Da biste dočekali jutro, morate se probuditi. Probuditi se iz kakvog-takvog sna. I to je jedna ustaljena vremenska petlja, programski kod čovjekovog života - još jedan novi “level” u ovoj igrici koja se zove matrix (matrica). I tako svako jutro, svaki novi dan, svako veče, i svaka noć. Copy-paste onog prethodnog nivoa, tj. dana, koji jedva čekamo da se završi. Samo šta kada se desi da je taj „novi“ dan ustvari početak jedne nove „russian-doll“ situacije koja samo može postajati kompleksnija za nas?

Ovaj film osim što govori o tom svakodnevnom buđenju i obavljanju aktivnosti za taj “novi” dan, on priča priču o jednom, barem za našeg glavnog lika, novom buđenju. Indirektno kroz monologe, kako one unutarnje, tako i one naglas govorene, koji se izvode pred imaginarnom publikom, naš glavni lik pokušava da se probudi iz tog ustaljenog svakodnevnog sna koji ga ne vodi nikuda.

“Tridesetpet godina i još se nisam navikao da budem u istoj prostoriji bez osjećaja nepripadnosti, odbačenosti. Možda će sa vremenom nestati umna izolacija sa ovim prostorima, i sjedinjenje će odjednom postati čin novog pokušaja ostvarivanja novih i ono malo ofucanih snova.”

On ne pripada nigdje. On je odbačen. Odbačen od drugih. I tu odbačenost on pripisuje tome što ga ljudi ne razumiju; što ljudi oko njega ne vide svijet njegovim očima koje su širom otvorene. On je logičar, analitičar; nije sanjar, nego realista. On je buntovnik, a buntovnici niti spavaju niti sanjaju. Njegov um je širom otvoren, ali on ne dopušta da ga hrpa nepovezanih i sumanutih informacija koje dolaze iz vanjskog etera poremeti u njegovoj logičnosti. Međutim, svi oko njega su spavači; samo ne oni kameni, naravno, već upravo oni koji ne shvataju da su također zapeli u toj vremenskoj petlji, počevši od njegovog komšije (Sead Bejtović) koji uzgaja golubove i koji sigurno po ko zna koji put pokušava ostvariti normalnu komunikaciju sa ovim mizantropom.

“Rumeni putuju, žuti žutuju.”

Miraj Grbić, iako na samom početku svoje karijere, latio se jednog kompleksnog i komplikovanog lika – ponajprije kao takvog za sebe samog, ali i za ljude koji možda i nisu mnogo drugačiji od njega. Samo on ima jednu veliku manu (paradoksalno - možda se ipak radi o prednosti), za razliku od njih, a to je da je on “vječni mislilac čije misli ne vode nikuda”. S obzirom da te misli njega ne vode nikuda, on odlučuje da “danas” bude posmatrač.

I tako lutajući ulicama Sarajeva, on kao da pokušava pronaći nešto - nešto nedokučivo (nedodirljivo), neostvareno, ali i izgubljeno. Da li on to, posmatrajući druge, pokušava sebe pronaći u tim istim ljudima?

Prvo na šta, ili bolje reći na koga nailazi je Bog. To jeste, on još nije siguran da li On postoji. Ipak, važno je početi od neke premise. Čak se on i pita da li Bog, ako postoji, može uopšte da shvati nas, male mrave, koji se sa svojim napaćenim dušama “vuku” dole po ulicama, dok On mirno sjedi i posmatra nas odozgo. Ipak, naš neshvaćeni mislilac dolazi do zaključka da je Bog tu, i da hoda među nama. I da bi to mogao čak biti i on sam, naš sarajevski Zaratustra.

Sljedeći na koga nailazi je, reklo bi se, budući student glume (Feđa Štukan) koji vježba monolog za prijemni ispit na akademiji. Čak i kad on završi sa svojim monologom, neostvareni sarajevski Klaus Kinski mu plješće, bez da žali što nije nikad smogao snage da barem i on pokuša sa istim, s obzirom da mu monolozi idu od ruke.

Lik Miraja Grbića predstavlja interesantan spoj Schopenhauerovog pesimizma, Nietzscheovog nihilizma, ali i Descartesovog racionalizma. Inga Huković, koja ujedno potpisuje i scenarij za ovaj film, je kreirala ovaj lik na tako domišljat način, tako da nam prikaz ovog lika ne bude zbunjujući, iako se naizmjenično nadmudruju ta tri „unutarnja“ demona, tačnije sva tri “unutarnja“ filozofa. Čak se mogu vidjeti i obrisi „magbetovskog ludila“ u ovom liku, koji kao da, iz scene u scenu, hoda po toj tananoj žici koja predstavlja granicu između normalnosti i ludila. Inga kao da je šila nekom fantomskom niti ovu kreaciju, te stvorila jednu proturječnu pojavu – istodobno homme répugnant i homme fatale, kojeg, kao i što svaku femme fatale, krasi upravo ono nesuglasje pojave i naravi. Nije stvar vanjske pojave, već one unutarnje, moglo bi se reći, kojom takve osobe i zrače.

Onaj drugi lik koji nam priča svoju priču kroz onu drugu paralelnu radnju je jedna žena, koja je također svjesna činjenice da je zapela u toj ponavljajućoj „životnoj“ radnji, ali čini se da to nju toliko i ne dotiče. Ona kao da bježi od nečega. Možda bježi upravo od te surove činjenice, ali i shvatanja da onog pravog bijega - “buđenja” - za nju, barem, još nema. Lik ove fatalne, ali i izgubljene crnokose je utjelovila pokojna Vojka Ćordić-Čavajda, koja je već bila ostvarila značajne uloge kako u filmskim, tako i u televizijskim ostvarenjima poput TV filma Terasa (1983) i TV sitkoma iz 1989, Dome, slatki dome.

Također, u filmu Buđenje su igrali i Vlado Jokanović, Anita Kajasa, Žan Marolt, i drugi.

Iako je ovo Ingi bio režiserski prvijenac, ipak joj je ovo drugi put da je pisala scenariji za film. Prvi put je napisala scenariji za film njenog oca, Mirsada Hukovića (Borac, Strijelac, Dani Ismeta K.), a radilo se o TV projektu Nepitani iz 1999. godine, koji nažalost nikad nije dovršen. Tačnije, oboje potpisuju scenariji za TV film Nepitani.

Moramo priznati da je film Buđenje dosta dobro urađen, govoreći o snimateljskom, ali i glumačkom dijelu ovog filma. Ono što ovaj TV film, moglo bi se reći, čini posebnim jeste ta primjesa avangarde koja se dala primijetiti još od samog početka. S jedne strane, autorica se zaista usudila igrati sa percepcijom gledatelja, dok s druge strane, govoreći pak o snimateljskoj formi, nije bilo kršenja pravila rampe, te nema vizuelnih šokova - dezorijentacije u prostoru. Tako da bi se mogao, žanrovski gledano, ovaj film smjestiti, jednim dijelom, u struktualistički film. Također, u jednom posve drugom, zasebnom, segmentu može podsjetiti na film Abela Ferrare, The Addiction, iz 1995.

Važno je naglasiti da je TV film Buđenje osvojio nekoliko nagrada:

  • Milano Film Festival 2000. – nagrada za režiju;
  • King Nobel 2000. – Grand Prix;
  • Film Festival Bratislava 2001. – nagrada za režiju i scenario;
  • Roma Student Film Festival 2001. - nagrada za režiju i scenario;
  • Student Film Festival Slovenia 2001. – nagrada publike;
  • XX Int. Film Festival Urugvaj 2002. – Grand Prix.

Također, film je bio nominovan i za Prix Europa 2000. za najbolju režiju, kao i za Prix Italia 2000, također, za najbolju režiju.

Suvišno je više išta dodavati, sem da je ovaj TV film zaista, pored toga što je vrijedan gledanja, vrijedan i pažnje, kao i mnogi drugi TV filmovi, ali i neke naše lijepe poslijeratne TV serije koje, odnosno koji su nepravedno podcijenjeni i moglo bi se reći čak i odbačeni, baš poput glavnog lika u filmu Buđenje. Nažalost, izgleda da sve oko nas i sliči drami Macbeth, Williama Shakespearea, te je možda za kraj dovoljno ponoviti ono što je i naslovni lik, Macbeth, u petom činu; sceni petoj, slomljen i sluđen, izrekao:

"Život je samo sjenka koja hoda, kukavni glumac što na pozornici sat-dva se šepuri i razbacuje, a potom ga više nema. To je priča koju idiot priča, puna krika i bijesa, a ne znači ništa."

Prethodna
Paramount gasi svoj TV ogranak
Sljedeća
Netflix poručuje 2. sezonu serije "The Gentlemen" od Ritchieja