Piše: Marko Njegić

Skriveni biserčić američke kinematografije devedesetih Cop Land nastao je pod utjecajem (ne)moralnih krimi drama Martina Scorsesea i Sidneyja Lumeta, klasičnih vesterna i ansambl filmova mladog vunderkinda date dekade Quentina Tarantina. To je Scorsese s ove, ne one strane zakona, filmska saga o policajcima iz gradića Garrisona (New Jersey) sa sporednim ulogama/epizodama rezerviranima za njegove glumce, od Roberta De Nira i Harveyja Keitela (Ulice zla, Taksist) do Raya Liotte (Dobri momci), Franka Vincenta (Casino) i Cathy Moriarty (Razjareni bik). Mnogi od policajaca u filmu su korumpirani da bi se njima bavio i Lumetov Serpico u tumačenju Ala Pacina, nekim čudom nenazočna u Cop Landu, poput Joea Pescija. U nedstatku Serpica, tu je šerif Freddy Heflin (Sylvester Stallone) prezimenovan po glumcu Van Heflinu (Shane), najpoznatijem po vesternu U 3:10 za Yumu. Unatoč preprekama, Freddy će, baš kao Heflinov lik, ustrajati u naumu da isporuči ključnog čovjeka na odredište i usput se usprotiviti čitavom gradu koji ga želi mrtvog (Rio Bravo).

Konačno, Cop Land je bio drugi film danas slavnog redatelja Jamesa Mangolda (Logan) nakon što je s nezavisnjačkim prvijencem Heavy stekao kredit nove "indie" senzacije, snimljen u produkciji Miramaxa, studija zaslužna za Tarantinov drugijenac Pulp Fiction obogaćen mnoštvom zvučnih glumaca predvođenih velikom zvijezdom sedamdesetih i osamdesetih Johnom Travoltom. Cop Land funkcionira kao sve od navedenog, ali najviše kao (meta)film za Stallonea. Željan karijerne renesanse poput generacijskog pajdaša Travolte, Stallone je pristao glumiti za šaku dolara umjesto za (tada stadardni) honorar od 20 milijuna, koliko je iznosio cijeli budžet Cop Landa. Freddy Heflin je fizička (i psihička) transformacija oskarovskog materijala, ponajbolja Stalloneova uloga uz prva i zadnja poglavlja Rocky/Rambo serijala. Stallone je daleko od akcijskog junaka s tijelom izdefiniranim spartanskim bildanjem u teretani.

Kako bi utjelovio Heflina, predano je nabacio 20 kilograma prema kuri debljanja De Nira iz faze Razjarenog bika (Stallone je šest godina ranije njega savjetovao u vezi bildanja za Rt straha). "Ti voliš jesti krafne", Heflinu kaže prijatelj i kolega Figgs (Liotta). Usporen, naivan, zamjetna stomaka i gegajućeg hoda, Heflin je antipod Ramba. Povrh fizičkog izgleda, Heflin je i hendikepiran - gluh na jedno uho. Dio filma "gluhonja" ima i flaster na nosu nakon prometne nesreće.

Mangold je želio tada 51-godišnjeg Stallonea načiniti gotovo fizičkim neprepoznatljivim i u tome je uspio. No, poznavatelji Stalloneova lika i djela trebali bi prepoznati tragove glumčeve bogate prošlosti, pa i budućnosti u suptilnoj, nijansiranoj i slojevitoj ulozi koja dekonstruira i rekonstruira njegov legat, razdvaja i spaja ovu s njegovim prijašnjim ulogama poput tunela New York-New Jersey, urušenog od eksplozije u blockbuster-spektaklu Svjetlost dana, snimljenom godinu prije Cop Landa.

Zamislivo je da bi Marion Cobretti (Kobra) i Ray Tango (Tango&Cash) mogli ostarjeti u šerifa Heflina, gluhi na jedno uho od zujanja metaka poviše glave. Rocky Balboa pogotovo. Heflin je, poput Rockyja, "underdog" lik kojeg u filmu mnogi podcjenjuju, kao i Stallonea u stvarnosti, samo što, eto, nije imao sreću na ljubavnom planu jer su "sve najbolje djevojke bile zauzete", premda Liz Randone podsjeća na Adrian (Anabella Sciorra sliči mladoj Taliji Shire). Upravo je spašavanjem Liz u mladosti Heflin oglušio. Herojski čin šerif preispituje.

"Danas bi razmislio bi li skočio, a to mi je najbolje što sam učinio u životu", povjerava se on Figgsu. Iščitavamo Stalloneovo kontempliranje vlastita herojstva, razmišljanje bi li (u)skočio u nastavke sjajno glumljenog i napisanog prvog Rockyja i pogotovo Ramba koji su ga pretvorili u akcijsku zvijezdu, a mogao je biti glumac, "novi Marlon Brando" (citat Rogera Eberta). U Heflinovim i Stalloneovim očima se iščitava melankolična rezignacija i letargija, kakva će godinama kasnije naborati lice Rockyja (Rocky Balboa, Creed).

Dakle, Heflin se naizgled pomirio s time što nije primljen među elitne newyorške policajce i mogao je biti nešto više, "contender" kako reče Brando u Na dokovima New Yorka, no tip iz unutarnje kontrole Moe Tilden dobro ga opiše kao "čovjeka koji čeka nešto da napravi", u slučaju Stallonea da se ponovno dokaže kao glumac, a ne akcijska zvijezda. "Sprovodite zakon, ali niste policajac (čitaj: glumac)", Heflinu govori Tilden kojeg tumači De Niro u jednoj od njegovih posljednjih istinski odličnih uloga. Tilden je probudio Heflina iz drijemeža, odakle se trgnuo i Stallone dobivši priliku da glumi drukčiji lik i (ravnopravno) dijeli ekran s glumačkim veličinama poput De Nira, Keitela i Liotte. U klimaktičkoj pucnjavi, upečatljivo režiranoj u "slow motionu" i gotovo potpunoj tišini, ozvučenoj tek zujajućim zvukom u njegovom drugom, napucanom uhu, Heflin će napokon izvući pištolj iz futrole i repetirati sačmaricu, no u Stalloneu (više) ne vidimo akcijskog junaka. Vidimo karakternog glumca.

Stallone sluša Springsteena

Stalloneova izvedba nije razmetljiva, za razliku od sličnih fizičkih "oskarovskih" transformacija. U jednoj od najbolje glumljenih scena Freddy vraća plišanu igračku Lizinom djetetu, ulazi u njezinu kuću i gleda unaokolo obiteljski dom, uključujući slike njezina supruga (Peter Berg) koji je možda mogao biti njihov da je život htio drukčije, nakon čega se, rezigniran, vraća natrag i izlazi na prag. Jako je lijepa i nježna scena kad Freddy i Liz pričaju o prošlosti i slušaju Brucea Springsteena na ploči (sjetni album "The River"). Čovjek se zapita kakav bi bio Svjedok sa Stalloneom u glavnoj ulozi. Naime, Harrison Ford je angažiran kad je Sly odbio ulogu.