Piše: Lejla Panjeta

Bio jednom davno jedan TV s tri programa i EPP-om (ekonomsko-propagandni program). Trčalo se između reklama po grickalice ili do toaleta. Ustajalo se kako bi se kanal promijenio. Telefoni ne bi zvonili tokom značajnih programa koje su svi gledali u isto vrijeme i na istom mjestu – na kaučima svojih dnevnih soba. Rane '80-e u bivšoj Jugoslaviji donose značajne promjene u svakodnevnom životu. Pojavljuje se VHS koji omogućava slobodu izbora – da se izađe iz kuće, a ne propusti omiljeni program na TV-u.

Socijalistički oltar

Od najranijih dana filmske umjetnosti bilo je sasvim jasno da je ovo medij pogodan za manipulaciju i prodaju ideja ili robe širokim narodnim masama. S pojavom televizije, koncept prodaje ideje u liberalnom humanizmu u kojemu je ljepota u oku posmatrača, kupac uvijek u pravu, a demokratija u vlasti glasača, prelazi iz kino-dvorana na male ekrane i ulazi u naše intimne prostore – sveti privatni prostor dnevne sobe u čijem je centru TV oltar. Imajući slobodu izbora ili pravo da ugasimo ili promijenimo sadržaj, uživamo u liberalnom kapitalizmu u našoj dnevnoj sobi.

Međutim, bivša Jugoslavija '80-ih godina bila je nesvrstana zemlja sa socijalističkim društvenim uređenjem. Ipak, generacije koje su odrasle na ovim prostorima u to vrijeme imaju zajedničke vrijednosti s američkim društvenim vrijednostima. Jednako su dio njihovog djetinjstva serije poput Beverly Hills 90210, The Fresh Prince of Bel Air, Alf, The Life and Times of Grizzly Adams, Dynasty, Dallas, itd. Subotom i nedjeljom tačno se znalo u koje se vrijeme ne smiju propustiti neke serije. Tokom radne sedmice program bi pratili ujutro ili popodne prije 19:30 sati, kada je počinjao Dnevnik. Tada je dnevna soba bila rezervisana samo za odrasle.

Nisu samo američke serije oblikovale ove generacije s kraja 20. vijeka. Nedjeljom u podne obavezno se pratio veoma uspješan dokumentarni program u produkciji TVSA edukaciono-informativnog sadržaja, popularni Nedjeljni zabavnik. U prijepodnevnim terminima radnim danima pratile su se dječije emisije Kolariću Paniću i Branko Kockica, a glas Davida Attenboroughova ispunjavao je naše intimne prostore dnevnih soba s neprevaziđenim entuzijazmom u dokumentarnom programu Opstanak u jutarnjim satima prije početka druge smjene u školi. Istina, nekad je bio dubbovan, ali je većinom sav program na kanalima državne televizije u bivšoj Jugoslaviji bio titlovan, što je sjajan metod za učenje stranih jezika. Iako je postojalo dosta programa iz Francuske, Njemačke i Rusije, većina stranog programa u bivšoj Jugoslaviji bila je igranog sadržaja na engleskom jeziku. Život u ovo vrijeme bio je kao život u Americi, ali bez poreza i otplate kredita, a s osiguranim i besplatnim zdravstvenim, penzionim i edukativnim javnim servisima. Zato smo i imali vremena da gledamo američke serije i zabavljamo se do mile volje!

Digitalna čudesa

Nažalost, ratom u bivšoj Jugoslaviji iz običnog razgovora nestala je komunikacija o posljednjoj epizodi omiljenog programa i razmjena mišljenja o najnovijim filmovima u videoteci, koje smo nosili kući i vraćali sutradan u ovaj hram pokretnih slika '80-ih, a koji je omogućavao pauziranje i vraćanje, premotavanje i gledanje istog sadržaja beskonačno mnogo (dok se traka ne zamrsi među kotačima u videorekorderu).

Rat u Jugoslaviji prekinuo je analognu idilu uživanja u sedmoj umjetnosti i njenoj produženoj ruci u idolopoklonstvu malom ekranu u dnevnoj sobi. Tokom četiri godine dok se Jugoslavija raspadala, a njeni narodi ubijali, svijet je uveliko bio transformisan pojavom interneta i tehnologija, koje su rapidno mijenjale način života njihovih korisnika. Početak 21. vijeka ponovo donosi u centar sukob između TV-a i kina. Digitalizacija donosi digitalni signal, digitalnu produkciju (kameru i montažu u većoj rezoluciji) i digitalne televizore (led i plazma s HD rezolucijama slike). Film usvaja serijske obrasce pričanja priča u nastavcima, a televizija filmski način produkcije, koji sada postaje jeftiniji, lakši i brži.

Stara analogna TV oprema i studijsko snimanje odlaze u penziju. Digitalne kamere su manje, portabilnije i jednostavnije, a montaža brža i efikasnija. S obzirom na tehnološki napredak u filmskoj industriji, televizijske serije danas više liče pravim filmovima, i to ne samo u kvaliteti slike već i u režiji i filmskoj fotografiji. Zbog mogućnosti rada s opremom koja je mnogo jeftinija, profitabilnija i portabilnija, serije se rade brže, na više lokacija, uključujući i akcione scene, s mnogo eksterijera, čime se stvaraju uslovi za filmski kvalitet autorskog djela za televizijske programe. Internet omogućava distributerima veći broj korisnika i više načina plasiranja TV sadržaja.

Serijski TV programi opet dobijaju utrku s kinima putem platformi koje se plaćaju kako bi se programi gledali bez reklama. Cijela priča oko serija na TV-u počinje s reklamama, da bi danas plaćali servisima da program gledamo bez reklama. HBO-ovi Sopranosi među prvima su testirali praksu filmskih zakonitosti produkcije i naracije na malim ekranima, koja se užurbano proširila tržištem fikcije na flat HD ekranima. Alternativa ovome je odlazak u kino, koje danas, osim jela i pića, nudi mnoge zabavne sadržaje, kao što su uživanje u više dimenzija slike, nagradne igre ili ležanje na krevetima u kino-dvorani. Odlazak u kino nije zanimljiv po sebi zbog sadržaja filma ili kvaliteta slike, već je postao kao odlazak u zabavni park. A ostajanje kod kuće postalo je religiozni čin klanjanja omiljenoj seriji ili filmu u udobnosti sopstvenog doma i s vjerskom posvećenošću u bingovanju omiljenog programa. Danas su male šanse da nešto propustimo. Imamo slobodu izbora da vraćamo, pauziramo, gledamo kad i kako želimo.

Ovisnost o sigurnosti i zadovoljstvu

Gledanje serija i pretraživanje po internetu okupiralo je sve vrijeme koje smo u '80-im godinama prošlog vijeka imali na pretek za čitanje, hobije, fizičke aktivnosti ili izlaske. Programa i sadržaja je toliko da jednostavno nema vremena da se sve pregleda. Kvantitativno i kvalitativno, TV produkcija širom svijeta je, zahvaljujući digitalizaciji i liberalnom tržištu, narasla do granica koje prevazilaze sposobnosti publike da ih konzumira. Ipak, uvijek nedostaje još koji kadar omiljene serije koja se više neće nastaviti. Uvijek nečega što volimo treba još. U ljudskoj prirodi je da želi zabranjeno voće. Uskraćivanje zadovoljstva čini zadovoljstvo poželjnijim. Ovaj recept hormonalnog rollercoastera serije koriste već cijeli vijek.

Privlačnost serija leži i u našoj potrebi za sigurnošću. Poznata priča, likovi i okruženje koji nam se dopadaju želimo da traju zauvijek. A pojava priča u nastavcima vezana je uz prva čovjekova pripovijedanja u pećinama i oko vatre. Jedna od prvih poznatih zbirki priča u nastavcima je Hiljadu i jedna noć, u kojoj, po legendi, Šeherezada svaku noć po jednu priču ostavlja nedovršenom, osiguravajući tako sebi još jedan dan života. Popularnost serijala i logija (duologije, trilogije, kvadrilogije itd.) trenutno je na vrhuncu slave, ne samo u filmu i na televiziji već i u književnosti. Današnja ponuda bestsellera, u rasponu od fantastičnih žanrova do književnosti za djecu, objavljuje se također u više nastavaka. Recikliranje ideja i zarada glavni su poticaji autorima i izdavačima ili produkcijskim kućama za rad na istom materijalu i kreiranje nastavaka.

Konglomeratske filmske serije poput Marvelovih nastavaka filmova o Avengersima zabilježile su najveći profit na box officeu, poljuljavši filmove Titanic i Avatar, koji su ovu titulu nosili godinama. Distributeri i platforme za emitovanje postaju produkcije zbog potražnje na tržištu, pretvarajući filmsku umjetnost u takmičenje na polju boljeg, bržeg i zanimljivijeg. Ipak, nije publika baš toliko naivna i željna samo razonode i distrakcije. Serije itekako mogu ostvarivati i umjetničku funkciju transcendentne ideje i emocije. Serije poput Black Mirror, Unortodox, Ethos, Casa de papel, The Queen's Gambit, Brave New World, House of Cards, Stranger Things, Sherlock, itd. neka su od odličnih umjetničkih, ali i komercijalnih ostvarenja 21. vijeka.

S druge strane, velike nacionalne kinematografije koje ulažu u serijsku proizvodnju filmskih adaptacija književnih djela, poput turske serijske lokalne produkcije, prate trendove i rejting publike, pa nerijetko mijenjaju sadržaj i prilagođavaju ga u nastajanju prema zahtjevima tržišta. Tamo su trenutno najpopularnije psihološke drame i ekranizacije romana nastalih po istinitim događajima, čiji autori nisu pisci, već psiholozi. Da li cijelo društvo prolazi kroz psihoanalizu ili svi osjećaju da im je takva vrsta pomoći potrebna kako bi se samoanalizirali? A ukoliko rejting serije pada, veoma brzo produkcija se ukida. Postulat liberalnog humanizma na djelu – kupac je uvijek u pravu. Trendovi u serijama zasigurno prate društvene trendove, kakav je, naprimjer, diverzitet po pitanju rasnog ili rodnog opredjeljenja, koji je sve prisutniji u filmskoj i TV industriji.

Ko će više skupiti čudesa?

Ljudsko biće po svaku cijenu želi izbjeći bol i prazninu. To je normalno. Popunjavanje praznine na efektan način pružaju serijali na korporacijskim platformama, nudeći isti ili sličan sadržaj, kako bi se konzument osjećao ugodno i sigurno. Čak i ono što nije namjenski stvoreno kao serijal, algoritamskim odabirom preferenci kupca pretvoriće se u serijal, kako biste uživali u sličnom sadržaju koji vam se već jednom svidio. Nema tu nikakvih ljudi u crnom. To za nas radi algoritam – kompjuter. Onaj filmski VHS posvećenik iz videoteke koji nam predlaže šta da sljedeće gledamo danas je postao automatizovani algoritam platforme koju plaćamo. Algoritam na djelu uništavanja ljudskih profesija. Ipak, u okeanu dostupnih sličnih sadržaja koje nam nude AI algoritmi izgubila se čar učestvovanja u priči koja se više ne može vratiti ako ustanete prošetati do frižidera u '80-im.

Postoji jedna krasna priča o hinduističkom bogu Ganeši, koji se kladio s nekim koliko će znanja i čuda skupiti za godinu. Njegov protivnik optrčao je i pretražio cijeli svijet, a Ganeša je sjedio kod kuće godinu. Kada su se sreli, protivnik je mislio da je pobijedio, jer se ovaj nije pomakao s mjesta. Ganeša mu je rekao: “Ali ja sam sve vrijeme čitao knjige kroz koje sam putovao na najrazličitija mjesta i vidio mnoga čudesa“.

Čudesa u serijama nude nam se na oltaru u našoj dnevnoj sobi, a da ne moramo nikakav napor učiniti. To je vjerovatno najvažniji faktor njihovog uspjeha. Pitanje je kada će ih zamijeniti neki drugi tehnološki sadržaj, koji će uključivati filmska sredstva izražavanja, virtualnu stvarnost, multiverzume i vještačku inteligenciju. U tom novom medijskom formatu potreba za sigurnošću, distrakcijom i zadovoljstvom u iščekivanju novog zadovoljstva biće preuzeta iz opijata formule serijskog TV programa koji se proširio virusnom brzinom svuda po svijetu u zadnjih 30-ak godina, zauvijek promijenivši DNK strukturu svog ovisnog domaćina – kupca / konzumenta sadržaja iz oltara u dnevnoj sobi.

Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.