Piše: Sead Vegara

Koliko god je proročki zvučala izjava sada već pokojnog Marvelovog stripovskog maga Stana Leeja, da su stripovi svojevrsne bajke za odrasle, to je na izvjestan način postao i stil kojim Hollywood zgrće ogromne količine novca sa svakom svojom stripovskom adaptacijom. Najnovija je upravo Doctor Strange in the Multiverse of Madness (Doktor Strange u multiverzumu ludila, 2022). U rediteljskoj stolici umjesto Scotta Derricksona, koji je režirao originalni film, našao se Sam Raimi (Spider-Man trilogija sa Tobeyjem Maguireom u naslovnoj ulozi; 2002-2007). Raimiju stripovska poetika uopće nije strana (bez obzira na Spider-Mana), jer je reditelj još puno prije Marvelovog i DC-jevog razvijanja stripovsko-kinematografskih univerzuma, režirao vlastiti (uspjeli) pokušaj superherojskog filma, Darkman (1990).

Doktor Strange u multiverzumu ludila; režija: Sam Raimi; uloge: Benedict Cumberbatch, Rachel McAdams, Elizabeth Olsen, Benedict Wong; 2022.

IMDb rejting: 7.5/10

Rotten Tomatoes rejting: 75%

A da je Spider-Man itekako utkan u DNK drugog dijela pustolovina dobrog Doktora Stephena Strangea (Benedict Cumberbatch) jasno je na samom početku. Kako počinje pripovijedati priču u Spider-Manu, Raimi to na sličan način čini i u ovom filmu. Naime, sve je počelo zbog jedne djevojke/žene. U Spider-Manu to je djevojka Mary Jane Watson (Kirsten Dunst), dok je u Doctor Strange 2 već riječ o ženi, doktorici Christine Palmer (Rachel McAdams).

Nadalje, nastavak nadasve osvježavajućeg prvog filma, koji je imao prezanimljive vizuale i očaravajući CGI, ne može pobjeći svojoj (prokletoj) sudbini, a ta je da postane još jedan (jadni) Marvelov film tipa-ništa-se-ne-vidi-ali-je-sve-brzo-i-šareno. Odmah nakon (opuštajućeg) uvoda dolazi do dosadne orkestracije moći tima stručnjaka CGI animacije i vizualnih/zvučnih efekata, te počinje sa pričom tako komplikovanom da sa ponosom može nositi svoj naziv “Doktor Strange u multiverzumu ludila“.

Da biste u potpunosti shvatili radnju trebaće vam brzinski kurs Marvelovog stripovsko-kinematografskog univerzuma, što podrazumijeva poznavanje pojedinosti iz igranih filmova i TV serija Marvelove Faze 4... I bez toga, ali i sa tim predznanjem, dva sata i šest minuta provedenih u mraku hrama sedme umjetnosti, učinit će vam se (pre)dugo i (pre)zamorno. Ono što će vam ipak ostati u sjećanju jesu momenti u filmu u kojima do izražaja dolazi Raimijevo stručno baratanje horora i komedije, po čemu je na kraju i postao poznat režirajući jedan od najboljih trash horora ikada, The Evil Dead (Zla smrt, 1981).

Ipak, ne možete se oteti utisku da svaki novi Marvelov film pokušava preskočiti prečku postavljenu od strane prethodnika. U ovom slučaju riječ je o Spider-Man: No Way Home (Spider-Man: Put bez povratka, 2021), filmu koji je krajem prošle godine vratio publiku u kina, u velikom broju, ali i samu magiju pokretnih slika. Pandemija je prošla (?), kina rade punim kapacitetom, i izjava poput one Benedicta Cumberbatcha, tumača naslovne uloge, da će Doctor Strange in the Multiverse of Madness, preteći u zaradi prethodni Marvelov hit, čini se (pre)ambicioznom.