Piše: Sead Vegara
Dokumentarni fillm Džemo u produkciji bh. web portala Klix i Al Jazeere Balkans otvorio je sinoć treće izdanje Al Jazeera Doc Film Festivala, prikazujući se u sekciji AJB Prikazuje. Pored toga što mu je pripala čast da otvori ovogodišnju, zbog pandemije korona virusa, online dokumentarnu filmsku smotru, filmom Džemo, web portal Klix je obilježio 20 godina postojanja i ulazak u treću deceniju rada.
Mladi autorski tim iza dokumentarca, Lejla Kajić i Davorin Sekulić, isprva su htjeli da urade još jednu od onih inspirativnih priča u standardnom novinarskom obliku, u obliku reportaže, ali kada je došlo vrijeme da se upoznaju sa protagonistom priče shvatili su da u svojim rukama imaju itekako vrijednu osnovu za ono što će u narednih nekoliko mjeseci razvijati i prerasti u veoma topao, dirljiv i životan dokumentarac.
Naslovni lik Džemo, punim imenom i prezimenom Džemal Jašarević, 46-godišnji je stočar čija se životna rutina sastoji od brige za njegovih 10 krava, što podrazumijeva ustanak u cik zore u pet sati ujutro, da bi pomuzao i napojio krave, te da bi u ostatku dana prešao trčeći 20 kilometara sa civarama noseći stočnu hranu. Ono što predstavlja Džemin hobi jeste trčanje za koje se sprema svakodnevno vukući prazne i natovarene civare, radeći vježbe istezanja i pripreme tijela za napor kakav donosi trčanje, sve to u nekom njegovom specifičnom sopstvenom aranžmanu.
Kada je autorska ekipa iza dokumentarca saznala za priču o Džeminom pohodu na Jahorinu i trčanje Jahorinskog traila, opisanu i ispričanu u vidu anegdote, i više nego da su bili zainteresovani da snime cijelu priču. A taj dio u kojem Džemo, obučen u jednostavni džemper i u poluistrošenim teniskama, sa Ilidže trčeći ide prema Palama i startu na Jahorini, dotrčavši na sami početak trke, tek toliko da popije sok i okači startni broj, i još na kraju da gotovo ne pauzirajući istrči cijelu trku pobijedivši, nadasve je inspirativan i nevjerovatan.
Kamera koja prati Džemu u njegovim uobičajnim svakodnevnim rutinskim stvarima, poslu oko krava, muža i hranjenje, put sa praznim i punim civarama, vježbanje, razgovori sa ocem i majkom, odaje svu prisnost kojom neodoljivo zrači ovaj istinski (ne)običan čovjek. Svi ti momenti uhvaćeni u objektivu kamere i više nego nadarenog direktora fotografije Amela Đikolija nevjerovatno su uvezani sa onima u kojima Džemu posmatramo iz drona na trkama kroz divlje i kamenite prostore. Ljepota priče vizualizirane kroz Džemine jedinstvene rituale, ukombinovane sa onima provedenim u trkama kroz divljinu, gdje Džemu od svih ostalih izdvaja to što uopšte nije opterećen sa svim mogućim dodacima poput specijalnih satova za trčanje, mjerenje tempa, korištenju raznih stimulansa – gelova i slično, odaje jednostavnog čovjeka čija priča je vapila, da ne kažemo – vrištala, za ekranizacijom.
Sve to je je dobro shvatio rediteljski duo, itekako iskoristivši priliku pričajući pomoću pokretnih slika da uobliči osebujnu storiju sasvim (ne)običnog čovjeka kojeg od svih ostalih izdvaja upravo njegova (ne)običnost.
