Piše: Sanita Bajramović

Prije nekoliko dana zavjesa se spustila nad 69. po redu festival u Cannesu. Glamurozna filmska fešta završila se dodjelom nagrada u Palati Cannes, bilo je tužnih, nezadovoljnih, „iznenađenih“, no zapravo jedino iznenađenje koje nije bilo iznenađenje bila je nagrada za najbolji film koja je po drugi put otišla u ruke britanskom filmašu Kenu Loachu. Iznenađenje je izostalo jer je Cannes  prvi od tri najcjenjenija svjetska festivala etablirao tradiciju „igre na sigurno“ kada je u pitanju izbor najboljeg filma. Svi su odavno svjesni činjenice da ko jednom trijumfuje u Cannesu može biti siguran da će biti favoriziran do sudnjega dana. Ne samo pri dodjeli nagrada, nego i pri uvrštavanju filmova u takmičarski dio, što je samo po sebi veliki uspjeh i „Sezame, otvori se“ za globalni filmski svijet. U dosadašnjoj historiji 8 puta se dogodilo da jedan autor dva puta osvaja Zlatnu palmu za najbolji film. Neko će reći da to uopšte nije sablažnjiva brojka za festival koji naredne godine slavi 70 godina postojanja, no kada se uzme u obzir činjenica da mnogi proslavljeni svjetski reditelji nisu uspjeli preskočiti ni prvu stepenicu a kamoli se popeti na pijedestal, onda sve poprima pomalo čudne tonove. Dat ćemo sada ukratko popis članova tog elitnog kluba Cannesa, Venecije, a onda i Berlina.

- Alf Sjoborg (pobjeđuje prvi put 1946. sa filmom Iris i poručnik / drugi put 1951, Gospođica Julie; važno je napomenuti da je prvu palmu podijelio zajedno s još 10 (!) režisera; u pitanju je bila prva poslijeratna filmska smotra u opustošenoj Evropi i žiri se, valjda pijan od sreće zbog oslobođenja, razmahao s nagradama)

- Francis Ford Coppola (prvi put 1974. za Prisluškivanje / drugi put 1979. za Apokalipsu sada – nagradu dijeli sa Volkerom Schlondorffom, Limeni bubanj)

- Shohei Imamura (1983. Balada o Narayami / 1987. Jegulja – dijeli nagradu s Abbasom Kiarostamijem, Okus trešnje)

- Emir Kusturica (1985. Otac na službenom putu / 1995. Podzemlje)

- Bille August (1988. Pelle Osvajač / 1992. Najbolje namjere)

- Jean-Luc i Pierre Dardenne (1999. Rosetta / 2005. Dijete)

- Ken Loach (2006. Vjetar koji njiše ječam / 2016. Ja, Daniel Blake)

- Michael Haneke (2009. Bijela traka / 2012. Ljubav)

Elitni klub filmskog festivala u Veneciji sačinjavaju samo četiri reditelja:

- Andre Cayatte (1950. Pravda je zadovoljena / 1960. Prijelaz na Rajni)

- Louis Malle (1980. Atlantic City / 1987. Zbogom djeco)

- Zhang Yimou (1991. Crvene svjetiljke / 1999. Nijedan manje)

- Ang Lee (2005. Planina Brokeback / 2007. Požuda, oprez)

U Berlinu je samo jednom čovjeku pošlo za rukom dvaput opčiniti žiri, i to je upravo već pomenuti Ang Lee. Prvi put osvaja Zlatnog medvjeda za Razum i osjećaje 1993, drugi put 1996. za Ledenu oluju. Da sumiramo, Dva Zlatna lava, dva Zlatna medvjeda, dva Oscara za režiju, Zlatni globus, dvije BAFTE, dvije nominacije za Zlatnu palmu i još bezbroj nagrada manjih festivala i filmskih udruženja čine ovog tajvanskog čarobnjaka pokretnih slika sigurno najvoljenijim rediteljem ove planete.

Već rekosmo da je biti nominovan u Cannesu jednako biti voljen za sva vremena. Pominjani kanski laureati su redovno uvrštavani u takmičarsku selekciju i u godinama kada je pobjeđivao neko drugi (Haneke dva puta, braća Dardenne čak tri, Ken Loach je dvaput dobijao specijalnu nagradu žirija za režiju, a sveprisutni Belgijanci Dardenne pored već nabrojanog uzeli su 2011. i Grand Prix žirija, a 2008. nagradu za najbolji scenarij). Signifikantno je ipak da u širem kontekstu, diplomatskim rječnikom sročeno braću Dardenne ne prepoznaju baš kao iznimne autore. Godine 2011. pokupili su evropskog Felixa za najbolji film (za uistinu sjajno djelo Dječak s biciklom), mnogo belgijskih Magritte nagrada i to je sve. Berlin i Venecija ih uglavnom ignorišu, uključujući i Hollywood, a rijetko koji kritičar ili anonimni filmofil će ih se sjetiti pri sastavljanu neke liste najomiljenijih filmova. Inače se čini da jedan veliki festival ignoriše pulene onog drugog, sa izuzetkom možda Kusturice (koji je dva puta nagrađivan u Veneciji, prvi put za najbolji debi, onda za najbolju režiju) i već pomenutog magičnog Anga. No, ako ste pomislili da je ovo zamorno nabrajanje postignuća braće Dardenne uvod u zaključak da su oni najvoljeniji gosti Cannesa, prevarili ste se. Tu titulu čvrsto u svom posjedu drži sada već preminuli veteran Manoel de Oliveira, izvan rodnog Portugala i Cannesa skoro nepoznat autor, a koji je doživio da mu filmovi budu šest puta nominovani za Zlatnu palmu i da nikada ne osvojivši nijednu od njih kao utjehu dobije šest specijalnih nagrada kanskog žirija!

Zbog transparentnog elitizma i snobizma kojima se Cannes evidentno zarazio početkom 1980-ih mnogi selektori trpjeli su salve kritika. Konceptuiran kao mjesto koje treba biti protuteža američkoj dominaciji u filmu i pružiti šansu svježim, novim autorima da pokažu šta znaju, najcjenjeniji filmski festival u Evropljana pretvorio se u „filmski summit G-7“ gdje se okupljaju već bogati i razvikani da bi postali još razvikaniji. Tako je 2009. selektor Thierry Fremaux mjesecima pred početak davao obećanja „da će osvježiti selekciju“ da bi u posljednjem momentu popustio pod pritiscima i takmičarski dio nakrcao zvučnim imenima od kojih neki nisu ni željeli nagrade nego su jednostavno htjeli imati premijeru u Cannesu (Tarantino s Inglorious Bastards ili Von Trier s Antikristom). Bili su oštećeni ne samo manje poznati autori nego i veliki Coppola, čiji je Tetro za kojeg se nije našlo mjesta u glavnom programu bio prebačen u neki od pratećih da bi to njega smrtno uvrijedilo pa ga je povukao iz Cannesa. Ljudi iza kulisa festivala s druge strane, teret odlučivanja o nagradama prebacuju na članove žirija koji se uvijek pomno biraju iz redova najvećih rediteljskih i glumačkih imena, a njih je već teže optužiti za promicanje bilo kakvog elitizma.

Član ovogodišnjeg žirija Laszlo Nemes rekao je da se „članovi žirija vode svojim emocijama i ničim drugim“, da bi ga predsjednik žirija George Miller na izvjestan način demantovao izjavom da žiri „posmatra svaku varijablu, ne zbrajamo glasove kao kod Oscara... gledamo na nagrade u totalu“. (Izjava koja bi se mogla protumačiti kao ulaganje napora da se niko ne vrati kući praznih ruku, bar ne oni koji su najviše impresionirali žiri). Zlobnici bi rekli da se niko neće usuditi da optuži glumce za donošenje bilo kakvih odluka osim onih koje počivaju na emocijama i da se baš zato i biraju u žiri. Nadati se samo da će u godinama koje slijede sive eminencije kanskog festivala pokazati bar trud na uspostavi zlatne ravnoteže između okamenjene festivalske kulture  i onoga što bi trebalo činiti esenciju Cannesa zbog kojega je nekada i osnovan –da inspiriše i podupre sljedeće generacije filmskih stvaralaca.