Priredio: Sead Vegara

Fernando Trueba, čovjek koji je na dodjeli Oscara za najbolji strani film za Zlatno doba zahvalio svom ličnom bogu Billyju Wilderu, a koji ga je sutradan pozvao telefonom i rekao: „Zdravo, ovdje Bog“, uspio je da pomiri kvalitet sa komercijalnim uspjehom i postane jedan od najznačajnijih sineasta novije španske kinematografije. Osim toga, publika dolazi u kina i uživa u njegovim filmovima, što je za njega vjerovatno još bitnije, pa čak čuva i neku posebnu, ličnu uspomenu na njih.

Fernando Rodriguez Trueba rođen je u Madridu, 18. janura 1955. Izučio je zanat u kratkom metru, a njegov prvi film, Živjeti zajedno, u produkciji Fernanda Koloma, bio je izuzetak u tadašnjem španskom filmu. Privukao je pažnju kako publike tako i kritike jer je ponudio svjež i nov proizvod, zanemarivši strogost dominantnog stila koji je karakterisao preddemokratsku kiematografiju u Španiji. Bez ikakvog pretjerivanja, moglo bi se reći da je Živjeti zajedno bio prvi pokazatelj da španski film želi da uspostavi vezu sa svojom prirodnom publikom.

U tom smislu, uprkos neuspjehu ostvarenja kao što su Mientras el cuerpo aguante i Sal gorda, Fernando Trueba je stavio do znanja da španska kinematografija može da otvori širu lepezu mogućnosti i da će on sam biti jedan od njenih bitnih aduta. Nije slučajnost da su njegovi zreliji filmovi ugledali svjetlost dana, tj. mrak kino-dvorana, upravo u trenutku kada se španski film ponovo susreće sa svojom publikom i ostvaruje izdašnije prihode, mada, razumije se, manje od američkih filmova. Ne bi se moglo reći ni da je čista sreća to što je Trueba sposoban da relativno lako proda svoj proizvod u inostranstvu ili što je jedan od modernih španskih reditelja koji su donijeli Oscara sa druge strane Atlantika.

Antonio Resines, koji je u više navrata radio sa njim od filma Živjeti zajedno do Djevojke tvojih snova, i bio svjedok razvoja Truebinog stila, za njega kaže:

„U Fernandovoj kinematografiji očita je formalna promjena, ali mislim da su svi ili makar mnogi elementi iz filma 'Živjeti zajedno' i dalje prisutni u u potonjim Fernandovim ostvarenjima. On se sve više približava vlastitoj definiciji života, mješavini komičnih, dramskih, romantičnih, uzbudlljivih događaja... Mislim da je u tom pogledu sve uspješniji. U vrijeme stvaranja filma 'Živjeti zajedno', koji je sadržao druge elemente, imao je 24 godine. Ja ipak mislim da iskustvo ima veliki značaj.“

Oporavivši se od debakla koji su doživjeli Mientras el cuerpo aguante i Sal gorda, Fernando Trueba stekao je iskustvo i uspio da snimi jedan od najuspješnijih španskih filmova, obradu komada Sé infiel y no mires con quién. Ta predstava igrana je 10 godina u pozorištu sa Pedrom Osinagom u glavnoj ulozi, ali Trueba čak nije htio ni da je vidi. Andres Visente Gomes, producent filma, u početku ga je angažovao samo kao scenaristu.

Riječ je o komediji zapleta i intrige koju je virtuozno iznio do kraja, gledajući krajičkom oka filmove svojih omiljenih reditelja Ernsta Lubitcha i Billyja Wildera. Sé infiel y no mires con quién uspjeh u velikoj mjeri duguje glumcima, uobičajnim potpornim stubovima Truebine kinematografije. Ana Belan, Karmen Maura, Antonio Rasines, Santiago Ramos, Ćus Lampreave i Veronika Forke omogućili su mu da ostvari cilj.

Da gledalac voli sve likove. I dobre i loše, i lijepe i ružne, i glupe. Da prihvati njihove paranoje, ludosti, patnje i uzlete“, kaže Trueba.

Nakon studija filmskih umjetnosti na Odjsku za sliku Fakulteta internacionalnih nauka Univerziteta Komplutense, uvršćen je u grupu koju novinari nazivaju „madridska komedija“, ili u njen ogranak „školu Jukatan“, koja je dobila ime po kafeteriji u kojoj su se umjetnici okupljali na madridskom kružnom toku Bilbao. Fernando Trueba nikad nije htio da se ograniči na jedan stil koji bi ga okarakterisao samo i jedino kao režisera urbanih komedija koje se prevashodno snimaju u zatvorenom.

Tu etiketu uspjeva da ukloni djelom Slatko sazrijevanje, filmom u kome se prvi put vraća u prošlost Španije pod Frankovom vladavinom. Već u njemu nazire se stil koji će kasnije obilježiti Oscarom nagrađeno ostvarenje Zlatno doba, kao i Djevojku tvojih snova. Koliko god se mediji trudili da u vezi sa drugim spomenutim filmom i njegovim komercijalnim uspjehom izvedu brojna predviđanja, ona Truebu niti brinu, niti raduju, ali mu ni ne zvuče ubjedljivo. Za list „Diario 16“ Trueba je vezano za ovaj film rađen po scenariju Rafaela Askoe izjavio:

„To je ljubavna priča u kojoj nisam bio sputan kao u komedijama gdje se tema ljubavi obrađivala diskretno, kao sporedna stvar.“

U svojoj kratkoj karijeri, prepunoj iskustava i promjena koje su jasna poljedica njegove nesvakidašnje potrebe da svoju kinematografsku radoznalost pokuša da podredi nekom modelu profesionalne klasifikacije, Fernando Trueba može da se ponosi probranom serijom neobičnih filmova, kao što su dokumentarac  Mientras el cuerpo aguante ili polemični Poludjeli majmuni, djelo koje neumitno navodi na razmišljanje o ljudskoj prirodi i uspješno sjedinjuje špansku kinematografiju sa evropskom vizelnom kulturom. O ovom filmu Trueba je rekao:

„Pročitao sam roman 1978. godine, prije 'Živjeti zajedno', i čim sam ga završio, rekao sam sebi da, kada porastem i postanem reditelj, hoću po ovome da snimim film. Smiješno je to što sam ovu odluku donio kad nisam imao pojma da li ću ikad porasti, a kamoli da li ću postati reditelj.“

Ovim cjelovečernjim filmovima treba dodati američku odiseju Dvoje suvišnih, koju neki nepravedno potcjenjuju, jer su ovom ostvarenju naškodila očekivanja poslije Oscara i preuranjene nade polagane u glumačku podjelu, što nije imalo nikakve veze sa namjerama reditelja. Uporedo sa režijom, Fernado Trueba bavio se i drugim djelatnostima. Osnivač je i direktor časospisa „Casablanca“, provog španskog lista koji se ozbiljno bavi filmom, a pri tome ne zamara previše napaćenog čitaoca, predsjednik je Filmske akademije sa jedokratnim mandatom, pisac neobičog i zabavnog „Filmskog rječnika“ (Diccionario del cine), producent, autor TV emisija, kao i voditelj jednog radio-programa posvećenog latinskom jazzu, jednoj od njegovih strasti.

Ovim muzičkim pravcem bavio se čak i na filmu, i odlučio da ga prikaže u dugometražnom dokumentarcu Calle 54, pravom užitku i za oko i za uho. Nakon tog dokumentarca, Trueba je snimio još jedan dokumentarni film El milagro de Candeal, kao i nekoliko igranih filmova: The Dancer and the Thief (El baile de la victoria), Chico and Rita, The Artist and the Model, La reina de España, a ove godine je film Forgotten We'll Be trebao biti prikazan na Cannes Film Festivalu koji je odgođen zbog pandemije korona virusa.

Pored ostalih nagrada, osvojio je Srebrnog medvjeda na Berlinaleu za film Slatko sazrijevanje, priznanje BAFTA Britanske filmske akademije, kao i dvije nagrade Goya za najbolju režiju za filmove Zlatno doba i Poludjele majmune.