Piše: Adnan Džebo
Kada noć padne na Bukurešt, ili metabolizam je još jedan rumunski film u takmičarskom programu 19. SFF-a. Svjetska premijera upriličena mu je na internacionalnom Locarno film festivalu u Švicarskoj, gdje je pohodio na prestižnu takmičarsku nagradu “Pardo d’oro“ (“Zlatni leopard”). Sarajevska publika imala je priliku da se susretne s radom ovog reditelja (Corneliu Porumboiu) još na otvorenju 12. SFF-a, sa filmom 12:08 East of Bucurest. Film je iste godine na festivalu u Kanu pokupio nagradu “Camera d’or” (“Zlatna kamera”), za najbolji filmski prvijenac prikazan u oficijelnim filmskim selekcijama. Kada noć padne na Bukurešt…, autoreferencijalna je filmska drama i Paramboiuov treći dugometražni filmski uradak koji u prvom planu istražuje filmsku gramatiku, razotkriva filmsku tehniku i ono što se dešava iza scene u glavama glumaca i reditelja.
Film se otvara kadrom snimanim sa zadnjeg sjedišta automobila, u kojem upoznajemo vozača/režisera Paula (Bogdan Dumitrache), i njegovu suvozačicu Alinu (Diana Avramut), koja je prihvatila malu ulogu u njegovom filmu. Dijalog ovih junaka koji se u većini scena pojavljuju zajedno, poslužit će kao platforma za razotkrivanje samih osnova filmskog stvaralaštva. Kamera je duž čitavog filma skoro pa statična, nudeći fiksiranu sliku na epizode koje se nizaju u linearnom pravcu. Kamera, ako se i pomjera, ne nudi pomijeranje „na točkovima“, već je više kao pokret glava na tijelu promatrača, gledaoca udobno smještenog u sjedište kina koji može zaokrenuti glavu dovoljno da baci pogled preko jednog od svoja dva ramena. Upravo ova nepokretnost kamere čini da se u ovom filmu obrati i pažnja na statičnost i dužinu kadrova (njih manje od dvadeset), koji ne traju duže od 11 minuta. Ovih 11 minuta je tek jedno od mnogih ograničenja filmske tehnike koja se tematizira u ovom filmu.
Filmski kadar, kako i sam Paul navodi, ne može trajati duže od ove minutaže. Razlog ovome jeste ograničenje uzrokovano dužinom celuloidne trake koja se nalazi u filmskoj kameri (300-metarski namotaj, 35 mm). Laganim odlaskom filmske trake u “penziju” i uvođenjem digitalne tehnologije (što se već počelo dešavati sa “velikim” holivudskim filmskim uracima kao što su Avatar ili Hobbit), ove granice se pomjeraju, što postupno mijenja i samu prirodu filma. Zato i ne treba da nas iznenađuje Paulovo ubjeđenje da za 50 godina niko više neće gledati filmove; odnosno da filmovi koji će postojati tada neće imati puno zajedničkog s onim što danas zovemo filmom. Redateljeve zaljubljenosti u ova ograničenja, i njegovo tvrdoglavo odbijanje da prihvati nove tehnologije, čini da ovaj film predstavlja svojevrsni hommage, ali i kritiku krajnjih mogućnosti današnje filmske umjetnosti.
Glavna teza ovog filmskog narativa, na koju reditelj (kako stvarni, tako i onaj u filmu) redovito ukazuje, jeste da je način na koji sagledavamo svijet formiran granicama. Tako i film kao medij, ne može iskočiti iz okvira koje mu nameće tehnologija kojoj služi. Na ovu raspravu o granicama, posredno će se ukazivati i pri drugim dijaloškim situacijama. Tako je čitav jedan kadar posvećen raspravama o uticaju upotreba štapića na razvoj kineske kuhinje (u odnosu recimo na Arape koji prvenstveno jedu rukama / bez posrednika između hrane i čovjeka /, ili Evropljane koji prioritet daju sredstvu / viljušci ili nožu / na uštrb sadržaja). Priča o hrani zapravo jeste priča o filmu, njegovim granicama, kao i o formiranju mentaliteta i utjecaju podneblja na određenje načina razmišljanja i ideja koje se na kraju odražavaju i na redateljski rad i viziju. Dvoje glavnih protagonista sve vrijeme će raspravljati o filmu koji snimaju (posredno ili neposredno) – ali gledalac nikada neće vidjeti stvarni dokaz da oni uopće rade na njemu. Rad na filmskom setu (tehničke aspekte realizacije) ne vidimo nikada, već samo dijaloške ukaze na misaone forme i razobličenja onoga što se dešava između snimanja, čime će se jasno ukazati na nevidljive i prešutne aspekte filmskog mehanizma.
Već spomenutom „škrtom“ kretanju kamere, dodaje se i minimum pozadinskih zvukova bez muzičke pratnje, kao i anemično uređeni enterijeri bez primjetnih kontrasta i opisnih predmeta (zamućena pozadina pri vožnji automobilom, skoro pa apsolutno bijela kuhinja…). Sve navedeno ne dozvoljava nikakve distrakcije s govorne radnje koja prevladava u filmu. Fokus se time prebacuje na riječi, na igru oznake i označenog (na šta na kraju krajeva upućuje i sam naslov filma), budući da je i više nego jasno da se prema iskazima u ovom filmu ne treba odnositi kao prema onome što doslovno znače ili na šta doslovno ukazuju. U ovom pogledu je vjerovatno najupečatljiviji kadar u kojem redatelj, koji se duž čitavog filma žali na gastritis i probavne smetnje, pušta DVD snimak endoskopije doktoru za drugo/stručno mišljenje. Nije teško shvatiti da nam ovim prikazom reditelj doslovno pokazuje svoju nutrinu, ali taj njegov pogled u sebe posredno se odnosi i na njegov film dok prolazi kroz digestivni trakt. Zbog svega navedenog ovaj film će teško pasti onim ljubiteljima sedme umjetnosti koji imaju slabu pažnju, nedostatak volje za izraženiju cerebralnu aktivnost ili za one koji se ne zanimaju za metatekstualne aspekte filma. Za one druge, ovo može biti zanimljivo putovanje kroz priču o nastajanju filma i filmu koji gleda u nas.
Objavljno na portalu kritika.ba
