Frank Sinatra

Piše: Tomislav Hrastovčak

Amerikanci su paranoična nacija u onolikoj mjeri koliko i patriotska, a gotovo svaki drugi holivudski film barem se malo poigrava s tim kontrastnim emocijama američkog stanovništva (premda su filmovi o paranoji obično zanimljiviji, intrigantniji i puno kvalitetniji). Kandidat iz Mandžurije (1962.) Johna Frankenheimera vjerojatno je najbolji celuloidni uradak o paranoji i ispiranju mozga ikad snimljen; djelo daleko ispred svoga vremena koje na fascinantan i pomalo crno-humorni način opisuje političke zavrzlame i strah od komunizma. Radnja filma smještena je u prvoj polovici pedesetih godina proteklog stoljeća, u vrijeme početka hladnog rata, komunističke histerije, kontroverznog McCarthyja i raznih crnih lista... Priča prati dvojicu veterana Korejskog rata, Raymonda Shawa (Laurence Harvey) i Bennetta Marca (Frank Sinatra) koji postanu žrtve ispiranja mozga putem posebne tehnike hipnoze koju su razvili kineski komunisti. Po povratku iz rata, Marco shvaća da nešto nije u redu s njima dvojicom, a to potvrđuju i njegove bizarne noćne more.

U međuvremenu Shaw postaje pijun vlastite majke (Angela Lansbury) koja će učiniti sve da svog novog muža (James Gregory) uzdigne na političkoj ljestvici. Uskoro, Shaw počinje primati neobične telefonske pozive koji ga od normalnog čovjeka pretvaraju u bezosjećajnog ubojicu. Tijekom filma se pojavljuje i stanovita Rosie (Janet Leigh - da, ona nesretnica iz Psiha) kao Marcov love interest, ali i potencijalni akter u čudnoj zavjeri... Makar su u početku mnogi kritičari smatrali da je priča filma neuvjerljiva i nategnuta (za scenarij po istoimenu romanu Richarda Condona, zaslužan je dramski pisac George Axelrod), bezbroj obrata i neobičnih situacija jednostavno potencira paranoični ugođaj nesigurnosti. A ono što je najkvalitetnije u cijelom djelu su izvanredne glumačke kreacije: Sinatra nikad nije bio tako ozbiljan i izgubljen, Harvey je izvanredan kao kompleksan lik žrtve i ubojice, Gregory je upečatljiv u tumačenju političara McCarthyjevskog tipa, ali najfascinantnija je pojava Lansburyjeve kao majke koju nitko ne bi htio imati. Ona cijelo vrijeme poteže konce i ne ustručava se žrtvovati vlastitog sina za postizanje političkih ciljeva, a pritom se također koristi tehnikom ispiranja mozga. ZanimIjivo je da je Angela Lansbury (inače, za tu ulogu nominirana za Oscara) u vrijeme snimanja imala 37 godina, samo tri godine više od svog filmskog sina Laurencea Harveya.

Tri scene Kandidata iz Mandžurije su ušle u antologiju: nadrealna i teško opisiva Sinatrina noćna mora koja metaforički prikazuje ispiranje mozga, njegov susret sa Leighovom u vlaku i njihov bizaran dijalog te uzbudljiva sekvenca pokušaja atentata pri kraju filma. ZanimIjiv je i prikaz izdavanja naredbi "ispranim mozgovima". U jednoj sceni Harveyev lik dobiva telefonski poziv koji ga upućuje da zaigra pasijans. Kada naiđe na kartu dame karo, u njegovom programiranom umu se otkida otponac koji ga pretvara u stroj podložan svakoj naredbi, pa čak i za ubojstvo. Scena, koliko uznemirujuća i zastrašujuća, toliko i vrhunska. Velik doprinos ugođaju filma daje i odlična crno-bijela fotografija Lionela Lindona. Frankenheimer se tijekom cijelog filma dokazuje kao izvanredan stilist čiji kadrovi variraju od deliričnih do psedo-dokumentarnih, a o majstorstvu stvaranja pomaknute atmosfere da i ne govorimo.

Laurence Harvey & Angela Lansbury

Kandidat istovremeno uspješno funkcionira kao triler, horor, ljubavna drama, politički film, psihološka drama i satira — miks žanrova koji bi u rukama nekog manje sposobnog redatelja ispao katastrofalan. Frankenheimer se i kasnije dokazao da zna balansirati sa politički osjetljivim temama kao u vrlo dobrom Sedam dana u svibnju iz 1964. Film na neki način dijeli puno toga sa nešto kasnijim Dr. Strangeloveom Stanleya Kubricka, a uočljiv je njegov veliki utjecaj na neke današnje uratke poput Bourneova identiteta ili Mementa. Kada je Kandidat iz Mandžurije bio u fazi pisanja scenarija, tadašnji šef United Artistsa i član demokratske stranke Arthur Krim se bojao da će film pokrenuti popriličnu buru, pogotovo u političkim krugovima, ali dobio je blagoslov od samog predsjednika Kennedyja, inače Sinatrinog velikog prijatelja. Kada je 1963. godine izvršen atentat na Kennedyja, film je na Sinatrin zahtjev povučen iz distribucije navodno zbog situacija i prizora koje su jako podsjećali na taj događaj, makar je vjerojatniji razlog tome sukob izmedu glavnog glumca i studija zbog raznih financijskih razloga. Film se nakon toga službeno nije prikazivao u Americi sve do kraja osamdesetih.

Također, u mnogim komunističkim zemljama poput Poljske, tadašnje Čehoslovačke i Rumunjske, film se nije uopće prikazivao na velikim platnima sve do početka devedesetih i pada Sovjetskog Saveza. Zbog svega toga, dobio je status svojevrsne legende i kulta, definitivno potvrđenog kasnijim raznim redistribucijama. "Najsofisticiranija politička satira ikad snimljena u Hollywoodu", tvrdila je Pauline Kael u vrijeme premijere. Godine 1988. Roger Ebert je napisao: "Ovaj film je snimljen prije više od 25 godina, a djeluje kao da je od jučer." "Zastrašujuća razglednica vremena koje ne smije biti zaboravljeno", kaže danas Rebecca Flint. Uistinu, Kandidat iz Mandžunje nakon više od 56 godina djeluje svježije nego ikad, zadirući u područja i teme u koja se malo koji film danas usudi kročiti.

Objavljeno u filmskom magazinu Hollywood