Piše: Nino Romić

Howard Phillips Lovecraft se odavno odomaćio u sferi naučne fantastike i horora. Njegovi inicijali su jasno prepoznatljivi u referencama i fusnotama suvremenih pisaca i kritičara, a njegovo prezime se preobrazilo u pridjev i prilog kojima opisujemo onaj naročiti oblik užasa koji nastupa kada se osoba susretne sa onime sasvim neljudskim i nezemaljskim – lavkraftovskim. Lovecraft nije doživio vidjeti svoj uticaj na horor i naučnu fantastiku, umrijevši par godina prije izbijanja Drugog svjetskog rata, siromašan i uglavnom nepoznat široj javnosti.

Njegov uspon do današnjem mjesta u popularnoj kulturi je bio posthuman i započeo je par godina poslije rata, što se poklapalo sa rastom interesa za filmove B produkcije sa vanzemaljcima, spodobama i drugim vrstama čudovišta. S time na umu, ne bi trebalo čuditi da se cio niz filmova posredno i neposredno dotakao plodova Lovecraftove mašte.

"Re-Animator" & "From Beyond"

Stuart Gordon, jedan od velikana žanrovskog filma, nadahnuća za svoje filmove je često pronalazio među stranicama Lovecraftovih priča. Njima je, doduše, prilazio iz perspektive filmskog autora, što će reći da je fokus bio na stvaranju filma, poštujući prednosti i ograničenja ovog medija, a manje na apsolutno preciznom adaptiranju izvornog materijala. Njegova prva dva dugometražna filma, Re-Animator i From Beyond, bazirani su na Lovecraftovim pričama.

Oba naslova uživaju kultni status među ljubiteljima žanrovskog filma, ali Re-Animator je naročito omiljen među fanovima splatter horora, zbog svoje kombinacije humora, strave i komično pretjeranog nasilja, ali i zbog izvedbe Jefferyja Combsa u ulozi Herberta Westa – naslovnog reanimatora. Već sljedeće godine, Gordon je stvorio i From Beyond, nadahnut istoimenom pričom. Gledatelji koji su se pronašli u Re-Animatoru, pronaći će mnogo toga sličnog u From Beyond, čija se radnja bavi proširenjem ljudske percepcije i ludilom koje zahvaća likove nakon što se upoznaju sa strahotama koje vrebaju iza tankog zastora između dimenzije u kojoj postojimo i onoga iza stvarnosti. Gordon i u ovom slučaju dopustio sebi slobodu da u adaptaciju ubaci određene eksplicitne elemente koje je Lovecraft po puritanskom, novoengleskom običaju zaobilazio.

"Dagon" & "Dreams in The Witch-House"

Deceniju i pol poslije Re-Animator i From Beyond, Gordon se vratio djelima H.P. Lovecrafta još dva filma. Premda nosi naslov jedne od Lovecraftovih ranih priča, Dagon je ustvari adaptacija jednog od njegovih najpoznatijih djela, „Shadow over Innsmouth“. Kao što je bio slučaj i ranije, Gordon je pristupio priči sa nekoliko promjena, snimajući, između ostaloga, u toploj Španiji umjesto Lovecraftove hladne novoengleske obale. Premisa radnje, ostaje uglavnom ista – proučavanje kultova i sablaznih rituala skrivenih iza pročelja neuglednoga pomorskog grada.

Poslije Dagon, Gordon je svoj sljedeći lavkraftovski uradak stvorio za horor antologiju Showtimea Masters of Horror. Dreams in The Witch House je bio drugi unos u serijal, prikazan u novembru 2005. Kao i ostali unosi, riječ je o srednjemetražnom, jednosatnom filmu, prikladnom trajanju za TV program. Shodno tome, Gordon je donekle pojednostavio izvorni materijal, fokusirajući se na samu srž premise uklete kuće, vještice i njenog hibridnog ljubimca.

"In the Mouth of Madness" & "The Thing"

Kultni naslov iz 1994. u režiji Johna Carpentera nije izravno nadahnut jednom Lovecraftovom pričom, no naslov filma i glavna tematika, odnosno spuštanje u naslovne ralje ludila svakako otkriva jasnu vezu sa piscem i njegovim djelima. Naravno, tu je i lokalitet. Radnja filma prati agenta osiguravajuće kuće u izvedbi Sama Neilla, koji putuje u gradić u New Hampshireu kako bi istražio postupke pisca čija djela utjeruju užas i konačno ludilo u čitatelje. Pisac je kombinacija Stephena Kinga i samog Lovecrafta koliko je i In The Mouth of Madness stilska mješavina dva pisca. Rasplet film i otkrivenje na kraju su izuzetno skladni sa Lovecraftovim pričama, koje su često književni izraz ponora u ludilo naratora.

Naravno, Carpenter i prije In The Mouth of Madness imao priliku dotaći se lavkraftovskog užasa sa The Thing i Prince of Darkness, koji nisu primjeri izravne adaptacije, iako snažno evociraju Lovecrafta. The Thing je adaptacija djela Johna W. Campbella, ali u uticaj Lovecrafta, možda putem međusobne polenizacije (pisci su bili vršnjaci, pisali su u približno istom razdoblju, te za istu publikaciju u jednom slučaju), postaje jasan u Carpenterovoj verziji sa prizorima tjelesnog užasa pri transformaciji naslovnog stvora i preuzimanju nesretnih polarnih istraživača, što podsjeća na „At The Mountains of Madness“. No, više o toj priči u potonjim recima.

"The Color out of Space"

Najsvježiji primjer adaptacije jednog djela H.P. Lovecrafta je i The Color Out of Space sa Nicolasom Cageom kao sastavnim dijelom glumačke postave. U ovom slučaju riječ je o pokušaju izravne adaptacije (koliko je to moguće s obzirom na prozni stil autora), priče istog imena koja je bila piščevo omiljeno djelo zbog rijetke prilike za Lovecrafta da spoji svoje književne strasti (naučnu fantastiku, horor i špekulativnu fikciju) sa amaterskim bavljenjem hemijom i astronomijom. Kratka priča i film koji je nadahnula prate bizarni događaj na porodičnoj farmi u zaleđu Nove Engleske, na čije mrko i čudno tlo pada meteor, koji u sebi nosi supstancu koja odaje neviđenu i neshvatljivu boju.

Ruku na srce, The Color Out of Space nije sjajan film. Dijalog je na nezavidnom nivou, a karakterizacija glavnih likova nije mnogo bolja. No, filmu treba odati priznanje zbog hrabrosti pri hvatanju u koštac sa možda najtežom Lovecraftovom pričom za vizuelnu adaptaciju – baš zbog boje, koju Lovecraft opisuje „kao boju samo usporedbom“, ali koja je tračak nečega zaista nezemaljskog i egzestencijalne opasnosti za svijet kakav poznajemo. Ironično, film bi možda bolje igrao ukoliko bi gledateljima bio predstavljen u crno-bijelome, što bi rasteretilo vizuelnu komponentu filma i ostavilo prostora mašti gledatelja da prizove „nemoguću boju“.

Del Toro & "At The Mountains of Madness"

Konačno, ne bismo mogli govoriti o Lovecraftu na velikom platnu bez spominjanja, barem en passant, jednog od najambicioznijih pokušaja adaptiranja piščevih djela. At The Mountains of Madness je projekt strasti Guillerma Del Tora koji se nalazi na režiserovom rasporedu duže od jedne decenije, avaj, bez pomaka prema realizaciji. Kako nam je i sam Del Toro prenio, režiser je pokucao na vrata studija i hrabro zatražio budžet od 200 miliona dolara i insistirao da Tom Cruise predvodi glumačku postavu. Odgovor studija, kako se može naslutiti, bila je izričita odbijenica.

Dvije stotine miliona dolara budžeta prije desetak godina je bila basnoslovnu svota novca za bilo koji film koji ne nosi riječi "Marvel" i/ili "Osvetnici" kao sastavi dio svog naslova. Međutim, Del Toro nije pretjerao sa brojkom koju je zatražio od Universal Picturesa 2010, kada je film vjerovatno bio najbliže mogućnosti praktične realizacije. Priča o istraživačima Južnog pola koji tumaraju grebenima bezimenog gorja i izgubljenim visoravnima Antartike zahtijevala bi podosta resursa za vjernu adaptaciju. „At The Mountains of Madness“ je jedno do Lovecraftovih dužih djela, u kojem je pisac opisao korištenje pasa saoničara, posebnih aviona i posebne opreme za otkrivanje tajni u njegovo doba neistraženog, dalekog i nepristupačnog Zemljinog kontinenta, ali grada koji je djelo drugih ruku osim onih ljudskih.

Koncem 2021. smo od Del Tora doznali da režiser nije sasvim odustrao od stvaranja filma, no da je odlučio promijeniti svoj pristup priči ne bi li nekako mogao ubijediti mogućeg finansijskog partnera da je film „sazrio“ za snimanje. Dok Del Toro traži dom za svoj ambiciozni projekt, obrise „At The Montains of Madness“ najjasnije možemo pronaći u Carpenterovom filmu iz 1982, The Thing, koji je i ranije bio naveden kao jasan omaž Lovecraftovoj noveli.