Razgovarao: Sead Vegara

Goran Kulenović, reditelj iz Hrvatske, po drugi put na Sarajevo Film Festivalu, ovoga puta ima film u programu, Smrt djevojčice sa žigicama. Riječ je o krimiću koji pomalo podsjeća na Twin Peaks Davida Lyncha, a sam reditelj kaže da mu laska to poređenje. Kulenović također govori o saradnji sa autorom istoimenog romana, karijeri i TV uspješnicama Bitange i princeze i Crno-bijeli svijet.     

Zašto ste za svoj drugi igrani film odabrali da adaptirate roman Zorana Ferića “Smrt djevojčice sa žigicama“ i otkud takva promjena u žanru s obzirom da se “Pjevajte nešto ljubavno“ može okarakterisati kao romantična komedija?

Zapravo sam baš tu knjigu pročitao kada sam radio film “Pjevajte nešto ljubavno“, jer jako je dugo treblo da se realizira film od kad sam pročitao knjigu i dobio ideju. Prošlo je 15 i više godina. Mene je u toj knjizi apsolutno sve fasciniralo. Čak u film nismo uspjeli utrpati sve stvari koje su mene privukle. Osim toga što je krimi žanr, a ja inače volim žanrovske knjige i filmove, strašno me je svidjela atmosfera otoka izvan sezone, jer sam cijeli život kao i većina ljudi proveo na otoku u doba sezone. Onda se čovjek zapita šta se događa kada nas nema na otoku. To da se istražuje umorstvo i takve bizarne stvari, događaju se u jesen, a treći sloj knjige je taj ratni kontekst koji nije izražen jako, ali ipak postoji i zanimljiv je. Mi smo svi bili na otocima tih ratnih godina kada je sve bilo pusto. To je jedna bizarna atmosfera i sa svim time sam se povezao i došao na ideju za film. Pitao sam Ferića da surađujemo i on je odmah rekao da želi, ali dok smo se dogovorili i dok se sve pokrenulo, prošlo je dosta vremena.

Iako Vam je ovo tek drugi igrani film primijeti se istančan rediteljski rukopis, znate kad gledate film da je to film Gorana Kulenovića.

Uvijek kod redatelja postoje stvari, koje bez obzira čiji je predložak i kakav je, se prepoznaju. Meni je sa ovim filmom bilo dosta drukčije jer ovo je film atmosfere. Inače sam više naviknut raditi dijaloške stvari, a ono što povezuje ovaj film sa svim što sam radio prije, “Pjevajte nešo ljubavno“ i “Crno-bijeli svijet“ je emocija. Ovaj film je prepun emocija, film je atmosfere i žanrovski je krimić. Emocije su stalno pristutne. Sjećanje na mladost i greške iz prošlosti, neostvarene ljubavi, gubitak djeteta, sve su to u knjizi snažne emocije i to me oduvijek privlačilo. Inače u režijskom pristupu ovo je bilo dosta izazovno i drukčije, jer nisam navikao raditi filmove atmosfere. “Pjevajte nešto ljubavno“ je bila komedija situacije koja prelazi u druge žanrove i uvijek napeta radnja vodi stvari dalje. Ovdje treba stati na loptu i ljudima dati atmosferu, da odahnu pa da razmisle što se to dogodilo. S tim sam se najviše poigravao.

Onako na prvu, Vaš novi film može malo podsjetiti na seriju “Twin Peaks“ Davida Lyncha. Koliko istine ima u toj tvrdnji?

Bježao sam od tih usporedbi. Svakoga može da asocira na bilo šta. Meni je to, kako da kažem... knjigu su uspoređivali s tim zato što knjiga ima puno više tih bizarnih dijelova. Mi smo u filmu ostavili zapravo vrlo malo toga. Čak sam pred samu sarajevsku premijeru isjekao iz filma scenu gdje se prvi put sretnu sa onim siluetama, jer je išla u bizarno, a zapravo nije vodila radnju nikuda niti je govorila išta o samoj radnji. Ferićeve bizarnosti jako su zanimljive i u knjizi ih ima puno više. Mislim da i sam David Lynch ne uspijeva u tome, iako se on s tim zabavlja, ali i veliki autori poput njega ne uspijevaju tu atmosferu donijeti, a da to ne bude nauštrb priče, razumljivosti filma. Čuvao sam se toga i išao sam sa tim da probam čak i taj egzorcizam u filmu, koji je najbizarnija situacija i najviše odskače po atmoferi od svega ostalog na tom otoku, te smo i njega pokušali povezati sa istragom, da to ima neke veze sa glavnom naracijom. Onda i ti “David Lynch“ momenti. Ako je vama to usporedba meni je to onda plus.

Koliko Ferićeve knjige ima u scenariju i koliko Vašeg scenarija ima u filmu?

Zapravo je u scenariju pedeset posto knjige, ali osnova knjige, krimimalistička priča, priča o grijehu iz prošlosti, uključujući flešbekove, ljubavna priča i neostvrena ljubav između Fere (Ozren Grabarić) i Franke (Jelena Lopatić), priča sa satom, sve te priče jesu u knjizi, ali ima još puno toga. Da radimo mini seriju onda bismo mogli mnogo toga iz knjige ubaciti. A da smo nešto novoga u filmu dodavali... U jednom trenutku u scenariju sam shvatio da moram odvojiti dva glavna junaka, da svaki mora početi voditi svoju istragu. Činilo mi se da padamo u zamku tipičnog hrvatskog intelektualca iz hrvatskih filmova koji nikada nije djelatan i uvijek je misaon. Postane pasivan u tom smislu i zapravo je lik Mungosa inspektora kojeg igra Goran Navojec u svim njihovim scenama po karakteru i po svom poslu dominantan. Imao sam osjećaj da trebam glavnom junaku pustiti trenutak u filmu gdje on mora početi voditi svoju istragu da bi postao djelatan i zanimljiviji publici. To je taj trenutak. Sada moram paziti da ne otkrijem previše o radnji. U predzadnjoj sceni u filmu kad Mungos dođe suočiti Feru sa tim kako će razriješti ubojstvo u toj sceni nije trebalo biti svećenika. Toga nema u knjizi. Učinilo nam se kao odlična ideja da figuru svećenika, koja je cijelo vrijeme jedna od pozitivnih i svojevrsna očinska figura glavnom junaku, da odjednom postane neka dijabolična siva eminencija svega što se tada preokrenulo u tom trenutku. Činilo mi se da je to baš dobar detalj u filmu.

Kako je bilo sarađivati sa Zoranom Ferićem na scenariju?

Zapravo, vrlo dobro jer smo se lijepo nadopunjavali. Gdje su moje jače strane to sam iskoristio za fabuliranje osnove, koju sam slagao po Ferinoj knjizi. Nakon toga sam složio treatment na osnovu čega je Fero raspisivao dalje. Mašta koju on ima i šta sve može zamisliti, ja ne mogu ni u snu. Poslije toga bih ja još ispeglao dijaloge koji su u knjizi lijepi i književni i kada se čitaju na stranici zvuče sjajno. Čak i u filmu ih ima par i osjeti se da su iz literature, te da nisu govorni. Pokušavao sam da ih prevedem u govorni jezik, da Ferićeve rečenice, koje su meni divne, ipak ostanu. Imam dojam da su ih glumci uspješno iznijeli.

“Smrt djevojčice sa žigicama“ je žanrovski film. Koliko prema Vašem mišljnju hrvatskoj kinematografiji nedostaje takvih ostvarenja, filmova rađenih prvenstveno za publiku?

Film zapravo spada u kriminalistički žanr, jer je istraga u centru svega. Apsolutno smatram da hrvatkom filmu i serijama nedostaje takvih odrednica. Bez obzira koliko imamo zanimljivih naslova proteklih godina, kada hrvatska publika koja je bila zatrovana filmom u devedesetima gdje se već stvorio otpor, sada je jako teško vratiti tu publiku nazad. Fali nam žanrovskih filmova i filmova sa puno emocija jer nije svaki film s puno emocija, kako vole reći “sapunica“. To se u filmskom jeziku zove melodrama i ako su to “Mostovi okruga Madison“ onda je to genijalno. Tako da ne treba bježati od toga da se rade filmovi za publiku, ali da se ne traži najmanji zajednički nazivnik kao što je slučaj sa sapunicama. Sa “Crno-bijelim svijetom“ dokazao sam da nešto može biti mainstream, a da ne bude čisti šlager i da ne bude samo za neku ineteligentniju puliku, da zahvati veoma široko.

Kakav je dalji život filma “Smrt djevojčice sa žigicama“?

Idemo na Rab Film Festival, koji otvaramo krajem tjedna jer smo tamo i snimali. Tome se jako veselimo, da će domaće stanovništavo kojeg ima u filmu to konačno moći i da vidi. Idemo na festival u Herceg-Novi sljedeći tjedan i onda idemo u distribuciju. Prijavili smo još neke festivale za jesen. Distribuciju ćemo raditi u Hrvatskoj, BiH i Srbji, a nadam se i Sloveniji, jer ovo je mediteransko-balkanski film koji će prepoznati cijela regija.

Vi ste tvorac dvije ponajbolje humorističke serije: “Bitange i princeze“ i “Crno-bijeli svijet“. Kako Vam se iz ove perspektive čini uspjeh tih serija?

“Crno-bijeli svijet“ je tzv. humorna dramska serija i zapravo je to pomalo bizarno-apsurdna situacija, pogotovo sa “Bitangama i princezama“. Uspjeh je došao naknadno jer ljudi i ne znaju da “Bitange“ nikada nisu bile u premijernim prikazivanjima zahvaljujući tome što HTV nema naviku promovirati svoje proizvode. Ta serija je naknadno postala kultna, što je jedan fenomen koji me strašno veseli kao autora, dok me s druge strane stvarno žalosti, jer vidim koliko televizija u premijernom prikazivanju nije znala prepoznati koji potencijal ima serija. Sa “Crno-bijelim svijetom“ se srećom nije dogodilo isto. Imali smo jak start, a opet su tu propuštene prilike da se izađe puno snažnije, jer je regija to sve priznala naknadno bez reklame. Osjećaji su i u tom smislu pomiješani i drago mi je zbog toga. Danas sam slučajno u hotelu naišao na dvije recepcionerke koje mogu imati oko 30 godina i koje su mi rekle da vole “Crno-bijeli svijet“. To je nešto najljepše što se reditelju može dogoditi. Znam da imamo vjernu publiku u Srbiji, Crnoj Gori i u Bosni, ali bude žao što se na tome nije radilo više. Jer je zapravo serija imala mnogo veći potencijal, da postigne još veći uspjeh, te se doživljava i kao propuštena prilika.

A bila je velika produkcija...

Da. Od broja glumaca, retro kostima i lokacija, glazbe koju je trebalo nabaviti. Međutim, HTV nas nikada nije budžetski dovoljno ispratio u tom smislu. Nakon prve sezone koja je imala ogorman uspjeh umjesto da nas potaknu, još su nam smanjili budžet. Jako smo se borili da iznesemo seriju produkcijski, a publika koja se zaljubila u likove nije marila za propuste, da li smo Baščaršiju predstavili autentično, snimali smo je u Zagrebu na tržnici. Publici to više nije bilo toliko bitno, ali je meni kao autoru žao što se to nije ispratilo na konkretniji način... Dubrovnik osamdesetih, snimiti Dubrovačke ljetne igre gdje se pojavio Daniel Day Lewis, kao što smo u epizodi koja se odigrava u Sarajevu na Olimpijadi imali Kirka Douglasa, a zapravo se nismo mogli maknuti iz Zagreba. Tako da je u tom smislu bila komplicirana serija.

Kakvi su vaši utisci sa Sarajevo Film Festivala?

Zapravo sam drugi put tu, ali prvi put sa filmom u programu. Bio sam na CineLinku sa “Smrt djevojčice sa žigicama“ prije par godina. Kada dođete na SFF vidi se da je to praznik filma i da je sve podređeno filmu, i čovjek se osjeća sjajno. Sinoćnja (utorak 15.8. op.a.) projekcija je to potvrdila. Kiša je pala pola sata prije i baš sam se bojao da publika neće doći, a bilo je sve puno. Publika je lijepo primila film i osjećam se fenomenalno nakon toga. Meni je baš bitno da film igra pred domaćom publikom, jer cijelu pubilku iz regije smatram za domaću. Čim mi prepoznajemo jezik, motive i lokacije ljudi se puno lakše vežu i onda je puno bolje igrati film pred regionalnom publikom.  

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans