Filmofilov Vesko Kadić o Monografiji “Hajrudin Krvavac“
Svaki istraživački uradak, u što spada i monografija, podliježe zakonitostima metodologije, nauke o metodama naučnog istraživanja. Pod naučnim istraživanjem podrazumijeva se pristupanju pojavama koje se proučavaju u cilju utvrđivanja istine o određenom subjektu kroz prezentaciju učinkovitosti njegova života i rada. Uopćeno rečeno, to je planski postupak, sistem koji ima svoje temeljne crte i bez obzira o kojem je segmentu riječ to je metodični rad koji se rukovodi po unaprijed ustanovljenom rasporedu, planu koji je sustavan, smišljen u svojoj metodičnosti. Postoje institucije (muzeji, kinoteke i sl.) koje se bave proučavanjima svojstvenim svojoj namjeri, ali bez obzira o kome je riječ sve one primjenjuju isti način dolaska do podataka: istražuju, evidentiraju, prikupljaju i obrađuju u cilju vrednovanja određenog predmeta, pojave ili zbira viših zapažanja.
Istraživanje može da učini pojedinac ili tim, a ono se može odnositi na djelovanje neke individue ili neke zajednice (institucija). Istraživanje također može da bude uspješno ako su svi parametri prikladni za krajnji sadržaj validni ili neuspješno ukoliko je primjetljiv diletantski rad istraživača, kao i nedovoljnost prikupljene materije uslijed smanjenog truda istraživača ili grupe. Istraživač treba da bude upućen u objavljene podatke iz uradaka (eseji, ogledi i sl., iza kojih stoje cijenjena imena), razgovora s ljudima ili njihovom mišljenju o subjektu istraživanja, ličnom arhivom subjekta istraživanja itd, itd. Na kraju, na istraživački uradak ne bi trebala da bude usmjerena sumnja, pitanja koja ga degradiraju, i negativni zaključci čitatelja da pred sobom imaju nedovršeni uradak, prožet neinventivnim podacima (nije svaki podatak vrijedan pažnje!), tematski loše složene jedinice, što se besmisleno odnosi na dijelove cjelokupnog sadržaja.
Ovaj uvod pred sam prelazak na kraći opis knjige “Hajrudin Šiba Krvavac“ jedna je vrsta upozorenja čitatelju na što treba da obrati pažnju, od prve do posljednje stranice, kako bi donio zaključak da li pred sobom ima kompletnu sliku o uvaženom režiseru, njegovom životu i radu, ili je riječ o površnoj materiji kojoj nedostaju brojne vrste činjenica što su rezultat manjkavog istraživačkog rada. Sadržaj Monografije “Hajrudin Šiba Krvavac“ nagoviještava sljedeće tematske jedinice: Filmovi, U prvom licu, Sjećanja i Čitanja. Filmografija Hajrudina Krvavca kada je u pitanju broj filmova veoma je impozantna: sedam mjesečnika, 51 dokumentarni film i pet igranih filmova. Relaizirao je i jedan animirani (Miss zelengrada) kao i jedan kratki igrani film (Djeco, čuvajte se). Asistent režije bio je u filmovima Noći i jutra (Pjer Majrovski) i Parče plavog neba (Toma Janjić), a po njegovoj ideji Benjamin Filipović snimio je igrani film Praznik u Sarajevu. Stranice na kojima je predstavljeno pet igranih filmova Hajrudina Krvavca (Vrtlog, Diverzanti, Most, Valter brani Sarajevo i Partizanska eskadrila) obiluju brojnim fotografijama sa snimanja, plakatima filmova, a tu su i primjerci knjiga snimanja, sinopsisa, autorskih ugovora, rješenja za prikazivanje, brojne nagrade, muzičke partiture, izještaji o troškovima produkcije, rasporedi snimanja po danima i scenama, a nezaobilazni su i tehnički podaci o filmovima kao i imenima autorske i tehničke ekipe. Kritika Krvavčevih igranih filmova, najsažetije je istaknuta u tekstu Hajrudin Krvavac, autora Mirona Černjenka (str 311).
Udarni tekst poglavlja U PRVOM LICU razgovor je s Krvavcem što su ga u filmskom časopisu Sineast vodili Nikola Stojanović i Mirza Idrizović, redatelji različitih vokacija. Kod prvog je vidljivo nastojanje da Krvavca predstavi kao autorsku ličnost („Kad si zavolio film, kad se dogodio taj presudni trenutak, da li ga se sjećaš, da li je bio povod neki film, koji si vidio, neki kontakt sa filmskom tehnikom, ili nešto drugo?“, „Ti po nekoj strogoj, odnosno gruboj klasifikaciji pripadaš rediteljima klasičnog tpa, koji, pre svega, teže da stvore iluziju na filmu, vjerovanje u filmsku priču i filmske junake?“, „Koliko ti sudjeluješ u pisanju scenarija?“, „Da li misliš da postoji čarobna formula za akcioni žanr, koja može iz filma u film da udovolji kriterijima žanra, ili, ti kao reditelj mora uvijek da se iznova stavljaš u novi odnos prema priči?“, „Pošto pridaješ važnost svim fazama stvaranja filma, mene intersuje šta misliš o fazi filmske montaže?“ itd), dok je drugi nastojao da o njemu iznosi vanfilmske podatke („Ti si u Sarajevu najprije bio ilegalac, a onda si otišao u borbu?“, „Snimio si negdje oko 50 ili 60 kratkih filmova, dokumentarnih kratkih, kratkih igranih. Da li bi nam mogao reći zašto si tako kasno počeo da radiš igrani film?“, „Da li se to uklapa u ono tvoje geslo, koje stalno govoriš i drugim kolegama, da reditelj treba da radi prije svega bilo što, da mu prolazi traka kroz ruku?“, „Misliš li da bi sa svojim filmovima, kako ih ti praviš, imao isti takav uspjeh ako bi uzeo sasvim nepoznate glumce?“, „Misliš li da je televizija velika opasnost za film?“ i sl).
Poglavlje SJEĆANJA počinje tekstom Ace Štake: „Svi se duboko klanjamo pred sjenama Hajrudina Krvavca... Sve dok budem živ, lelujaće mi u sjećanju njegov dječački vedri lik, nasmijan... njegove šale, psovke-uzrečice, koje nikad ne bi zvučale banalno, već su odzvanjale kao i sve druge riječi, ponekad čak ljepše od mnogih... Zbogom, Šiba, čovječe!“. Izet Sarajlić mu se obraća pjesmom: „Bivšeg glumca / Batu Živojinovića, / koji se proslavio / igrajući u njegovim filmovima, / ova smrt zacijelo neće posebno / pogoditi. / A Šiba - / kakav je, onako bosanski / beskonačno dobar bio, / da je samo dočekao kraj rata, / još bi mu prvom prilikom / dao neku ulogu.“. Karikaturist i animator Midhat Ajnović bilježi: „Kad sam u Nedelji vidio anketu za izbor najboljeg bh. filma svih vremena ja sam na svoju listu na prvo mjesto stavio upravo Most. Ispred Kusturice, Čengića, Idrizovića... 'Nemoj tako sokole, pretjerao si' rekao mi je, a znam da mu je bilo drago... Stotinu petnaest dana nisam vidio ni jedan film. Niti imao želju. Znam šta bi Šiba rekao: 'Glavu gore, sokole!'.“. Iz knjige Spomenar Mirze Idrizovića“ prenijeta je i ova zabilješka: „Prije mnogo godina režiro sam dokumentarac o Šibi za TV Sarajevo... Šibi se sviđalo kako Ivica Matić snima, raspitivao se o svakom tehničkom detalju, bežičnim mikrofonima, pokretnim i laganim kamerama. Tada je prvi put susreo Ivicu i provodio je sate u razgovoru s njim. 'Talentovn ti je ovaj momak' – govorio je. Volio je talentovane momke, podržavao ih je i pomagao im da naprave svoje prve filmove.“
Scenarist filma Most Đorđe Lebović sjeća se problema koji se javio kod samog pisanja scenarija: „Scenarij za film Most bio je završen – osim jedne sekvence. Nisam uspeo da srušim most. Šiba je zahtevao: 'Od te akcije treba da zavisi ishod Drugog svetskog rata'...Pozvao sam vrhovnog stratega za ratne operacije, pisca Borislava Pekića, da pomogne...Večeri smo provodili u našoj desruktivnoj delatnosti na rušenju mosta... Nakon nekoliko dana, preko telefona saopštio sam Šibi: Sve je uzalud, Nemci su pobedili. Šiba je maltene dobio nervni slom. Zavapio je: 'Ako me ovde linčuju, ti češ biti kriv za moju pogibiju'.“ „Mjesec dana pred smrt otac me pozvao iz Herceg Novog u Pariz gdje sam montirao Arizona Dream. Plačući mi je rekao da je umro Hajrudin Krvavac. Kako se očeva smrt desila vrlo brzo nakon smrti njegovog prijatelja, mislim da je on sam sebe tada oplakivao. Ne znam koga mi je bilo tada više žao, oca koji plače k'o dijete za prijateljem, ili mog prvog učitelja filma Šibe Krvavca. Malo je u tom gradu bilo gospode, a Šiba je bio veliki gospodin“ – zapisao je Emir Kusturica u “Dnevničkim zapisima“.
U nemogućnosti da, zbog ograničenosti prostora, iz svih sjećanja navedemo barem po rečenicu-dvije, evo još dijela taksta Ešrefe Krvavac Moj život sa Šibom: „Dvanaest godina života s njim bilo je kao jedan poseban, najljepši film. Bio je tako duhovit, tako pažljiv... Dugo smo bili nevjenčani, sedam-osam godina, a vjenčali smo se u Koračići na imanju Bate Živojinovića i njegove žene Lule, koji su nam bili i kumovi... Na početku rata Bato je htio pomoći Šibi; 'Ako Šile želi, ja odmah šaljem avion'. Ali Šiba mu je rekao da ne dolazi u obzir, da nije u stanju i da je uostalom Sarajevo njegov grad i da je tu rođen... Inače Šibino zdravlje pogoršavalo se godinama. Bio je dijabetičar.“
Najzreliji opis stvaralaštva Hajrudina Krvavca dali su „stranci“ upravo u najinteresantnijem četvrtomm poglavlju ČITANJA, monografije “Hajrudin Krvavac“. Dok je u prethodnim poglavljima uglavnom bila riječ o Krvavcu kao osobi koja je kapitalizirala sve moralne odlike čovjeka sa svim njegovim zaslugama, dvojac Velisavljević-Stefančič, drznuo se da analizira filmske vrijednosti režisera koji film nije shvaćao kao igru koja u stvarnosnom životu služi za zabavu, nego ju je destruirao u filmski mit, ritualizaciju života i smrti u čemu do kraja uživaju njegovi junaci, rušeći i uništavajući sve dotadašnje stereotipe hrabrosti i herojstva.
Ivan Velisavljević mehanizam filmske priče Hajrudina Krvavca vidi u postojanju triju struja koje su prethodile pojavi filmova Krvavca u kojima je on potpuno ovladao teehnikom “partizanskog vesterna“. U filmovima klasično-fabulativnog stila tijekom 50-ih u centru je bila psihologizacija na fonu poetske simbolike prirode, mozaička struktura epskog spektakla. U isto vrijeme autori “novog“ jugoslavenskog filma primijenili su radikalna rješenja usmjerivši se na pojedinaca u revoluciji i NOB-u: junaci postaju “progonjene zvijeri“. Treća struja u čistim žanrovskim okvirima razvija urbane trilere o skojevcima, ilegalcima, agentima i špijunima. Posebni stilski slučaj predstavljaju tzv. partizanski vesterni koje je snimao Žika Mitrović po američkim uzorima akcionih filmova s dinamičnim zapletom u kojima su jasno postavljeni protagonisti i antagonisti.
Međutim odsustvo “dobro skrojenog akcionog filma“ koristi Hajrudin Krvavac, pronašavši unutar tog modela efektna rješenja za likove i ambijent, uspijevajujći da održi korak s europskim i američkim pandanima, i da po nečemu bude ispred njih. Ali za uzbudljivi zaplet akcionog filma, da bi publika bila potpuno oduševljena, Krvavac pronalazi rješenje kroz vještinu režije u ključnom pitanju odnosa pojedinca i “dinamike eksterijera“: na svakoj lokaciji i u svakoj situaciji “vazduh trepti kao da nebo gori“. Rušenje mostova, aerodromi u plamenu, vozovi koji eksplodiraju – sve su reference za Krvavčevo filmsko viđenje jugoslavenske revolucionarne borbe (niko nije tako volio pirotehniku kao Krvavac: pirotehnički show je pretvorio i samo nebo).
Marcel Štefančič, jr. otkriva oznaku Krvavčevog poimanja revolucionarne partizanske borbe kroz pojam žrtvovanja: u filmu Diverzanti španski borac Doktor, ekspert za uništavanje mostova i željeznica, kad ga okruže njemački vojnici aktivira ručnu bombu, raznoseći sebe i njih. Nije Doktor jedini koji se žrtvovao: teško ranjeni Ivan koga nose drugovi, kad uvidi da postaje breme koje ugrožava misiju, diže ruku na sebe; smrtno ranjeni partizanski pilot usmjerava zrakolpov na strateški važan most i ruši ga, raznoseći i sebe. Tako je Krvavac scene samožrtvovanja, tog ludog “nemogućeg“ izbora, pretvorio u žanrovske atrakcije, u male filmove u filmu. Sve je to Krvavac briljantno intonirao već u prvijencu Vrtlog, navodi Štefančič, jr. kao “nemogući izbor“ koji se postavlja pred pojedincem koji nema moralno rješenje, i ma koju odluku donio uvijek će biti osuđujuća u zapažanju nekog drugog.
Kontra liku koji nije “označio“ sina za streljanje, te mu Nijemci ubijaju obojicu, Štefančić, jr. nalazi u filmu Sophijin izbor (Alan J. Pakula) kad mladu Poljakinja u Auschwitzu, nacistički mengelovski doktor natjera da bira dijete koje će biti ubijeno u gasnoj komori. Ona se ipak odluči da to bude kći, ostavljajući desetogodišnjeg sina na životu. Ipak, lik iz Krvavčevog filma čini strašan “neizbor“, ali i duboko pravilan, jer na takav iracionalni zahtjev nikad nije moguće odgovoriti racionalno ili moralno. Zanimljivo je istraživanje koje Štefančič, jr. obavlja u većem dijelu svoga teksta kada poredi neke motive iz Krvavčevih filmova i filmova američkih režisera, pa se postavlja pitanje je li riječ o pozitivnom pozajmljivanju ili o plagijatu? No postoji i obrnuti uticaj vidljiv u američkom filmu Crvena zora (John Milius): nakon napada komunista, hrabri američki omladinci kreću u narodnooslobodilačku borbu, locirajući se u šumi odakle u diverzantskim akcijama ispoljavaju svoju hrabrost i “uzvišenost samožrtvovanja“.
Iako “partizanski vestern“ nije izmislio Hajrudin Krvavac, nego Žika Mitrović (Ešalon doktora M, Kapetan Leši, Obračun), Krvavac je obračune, tučnjave, potjere, osvajanja iz tih filmova pretvorio u vrtoglavi ringišpilski spektakl, u pop-artistički mashup partizanskih filmova u kojima je bilo mjesta jedino za brze misli, replike, emocije, drame, ritmove, akcije, za „preskakanje“ svega što nije bilo stvoreno za napetost, mitologizaciju, spektakl, smatrajući da ništa nije neiskrenije od dosade u kojoj se njegova publika, koju je toliko volio, nikda nije smjela naći.
Hajrudin Krvavac-Šiba (22.12.1926. – 11.6.1992.) bh. filmski režiser, najkomercijalniji bh. filmski stvaratelj, pobornik akcionog filma, iznad svega zaljubljenik u svoje glumce i uporabe neograničene količine filmske vrpce, volio je filmsku priču, filmovima fikcije nije bio sklon, ali nije ni mrzio aktere ne-narativnog filma. Volio je svoje Sarajevo, posvetio mu jedan film, i kada mu je u ratnim danima život bio o koncu nije ga želio napustiti. Ilegalac i partizan u duši, snimao je filmove istine u kojima je pošten i hrabar čovjek bio centar svijeta. Umro je poput svojih junaka hrabro i dostojanstveno kao malo koji Sarajlija svoga doba. Zaslužio je monografiju, međutim zbog svoje skromnosti pitanje je da li bi je u cjelini prihvatio, ali zbog ispisanih riječi pohvala i vrednovanja njegova stvaralaštva, ipak bi bio zahvalan na njenom postojanju.
Ovaj vrijedan poduhvat da se objavi monografija bh. filmskog redatelja Hajrudina Krvavca smatrao bi se učinkovitim da postoje nagoviještaji o štampanju mogućih monografija posvećenih Tomi Janiću, Bati Čengiću, Emiru Kusturici i drugima koji su svojim djelima bh. kinematografiju učinili poznatom kako u bivšoj Jugoslaviji tako i u Europi.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
