Piše: Saša Leskovac

Film Happy Endings jedan je od onih koji su potrebni jednoj nacionalnoj kinematografiji ili, ako hoćemo, kinematografiji “regiona”. Iako kontinuirano prisutna kod pisaca i sineasta, socijalna i tematika posttraumatskog stresnog poremećaja još uvijek je neiscrpno vrelo inspiracije i zahvalna za obradu. Kao što je i opravdano i potrebno opetovano skretati pažnju na probeme malih ljudi u postkonfliktnom, nazor neoliberalnom, potrošačkom društvu. Zbog toga ovaj film vrijedi gledati i prepričavati.

Happy Endings; režija: Darko Šuvak; uloge: Areta Ćurković, Daria Lorenci, Anita Matić; 2014.

IMDb rejting: 7.3/10

Režiser Darko Šuvak, dakle, kreće od uzbudljive, istinite priče koju nam isporučuje instrumentima uvjerljive glume (s pravom nagrađene na Puli 2014.) i šarmantne fotografije, a naročito vještim korištenjem prirodnog svjetla u interijeru koje pojačava, za ovu priču nužnu, realističnost. Osim više šarmantnih dijaloga, posebno se ističu duhovite sekvence koje prikazuju akt pljačke, trapav i prirodan kao mlijeko. S dramaturške strane, međutim, režiser nas kroz radnju vodi odveć pravolinijski i predvidivo. Kako se priča bliži kraju, očajnički nam nedostaje neki kick, neki uzbudljiv glitch u liniji radnje, neki preokret, nešto što bi gledaoca razdrmalo na monotonom putu filma u smjeru moralno opravdanog razriješenja.

Taj utisak donekle popravlja detalj na samom kraju filma (spoiler! – ali i ne baš, jer kraj je tako očigledan, čak i onima koji priču ne znaju iz novina) kada se protagonistkinja mimoilazi sa policajcima dok ovi ulaze u zgradu da je privedu, i potom hladno sjeda i čeka ih u njihovom policijskom automobilu. Ovaj dopadljiv dramaturški potez u u stvari jasan akt protagonistkinog pokajanja. Upravo zbog toga nam se čini suvišnim njen monolog koji potom slijedi. Dirljiv i vjerovatno autentičan, završni monolog protagonistkinje –u skladu sa pomenutim monotononim i predvidljivim tokom radnje – je moralistički do neugodnosti. Tako da nam se na kraju čini da smo gledali obrazovni film rađen po narudžbi i finansiran iz budžeta Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Završni je to utisak koji na kraju potire sve potencijale da ova dopadljiva priča i njena Šuvakova obrada koja nije bez cassavetesovskih elemenata, bude jedna od onih koju bismo pamtili duže od sljedećeg filmskog dana hvale vrijednih “5 dana Zagreba u Sarajevu”.