Piše: Lejla Panjeta
Dok čitamo knjige koje opisuju i objašnjavaju prošlost, pa i sadašnjost, koje se bave nekim događajima ili ličnostima, nailazimo na istu vrstu uzimanja stvari zdravo za gotovo, kao i u filmovima. Zadate koordinate za neke ljudske motivacije predstavljene su istovjetno u našim udžbenicima historije, kao i u filmovima, koje smatramo čistom fikcijom. Kako čovjek može biti siguran da zna nešto o drugom čovjeku? Knjige i filmovi o historijskim ličnostima i događajima pored auto-cenzure i autobiografske cenzure moraju imati i onu uredničku, producentsku, uslovljenu potražnjom na tržištu – onim što publika želi da vidi i čuje – bajkovitim svijetom, a ne surovom stvarnošću u kojoj nema Dobrih i Zlih.
And Starring Pancho Villa As Himself je film koji može poslužiti kao svojevrsni recept za prikazivanje čovjeka koji u realnosti ubija žene i šalje djecu u smrt, a smontiran je kao heroj. Na taj način ono što jeste stvarnost postaje alternativa i zavjera, a bajkoviti, izmišljeni, mitološki svijet standard i mainstream. Vjerovati u historiju napisanu u udžbenicima, isto je što i vjerovati u stvarnost na filmu.
Kako kaže Borges: „Činjenice više nikome nisu važne. To su puke polazne točke za izmišljanje i umovanje. U školama nas uče sumnji i umijeću zaboravljanja. Prije svega zaboravljanja onoga što je osobno i lokalno.“
Falsifikat historijskih činjenica, kao i onoga što nam se nameće u manistream filmovima, kao historijskim spektaklima, najlakše je dokazati upotrebom denominacije na određenom događaju ili ličnosti i stvaranjem gotovih mišljenja u tom procesu. Mediji i historija nude nam sliku svijeta kakva postoji u religijskim spisima. Ovo je dobro, ovo je loše. On je bio loš vladar, on je bio dobar. Budući, dakle, da su veliki diktatori bili obožavani, morali su svome narodu donositi dobro, jer se čovjek po svojoj prirodi klanja onome odakle mu dolazi Dobro, tj. obožava ona božanstva u kojima vidi svoj interes. Faraon, koji je ukrotio Nil donio je svojim podanicima blagostanje i tako se proglasio Bogom. I drugi diktatori imali su svoje Dobro zbog kojeg su bili obožavani. Na određene načine bili su Spasitelji svojih naroda u određenim historijskim periodima. Sa druge strane, nijedan cilj koji je Zao per se, ne može rezultirati Dobrom. A šta ako ni Dobro ni Zlo nisu to per se, već samo onakvim kakvim se u datom vremenu i prostoru imenuju tj. onakvim kakvim ga ljudi predstave uzimajući na sebe ulogu Vrhovnog suca – Boga? Dakle, ulogu reditelja koji tumači historijski zaplet i u kome neminovno mora stati na stranu dobra ili zla, tj. u kreaciji lika ponuditi opredjeljenje: identifikaciju ili antagonizam.
Tako su Da Vincijev kod (roman i filmska adaptacija), te pandani Crkvenoj istini, u dokumentarnim filmovima i knjigama napisanim na ovu temu koji se pojavljuju od 2004. godine, kao verzije drugih naučnika i autora koji zastupaju Brownove interpretacije historijskih misterija, samo dvije strane interpretacije realnosti - podjednakih argumenata i odmjerenih snaga istine. Popularnost i enormnu zainteresovanost za pitanje romana Dana Browna, te ogromnu zaradu ovog globalnog bestselera, koji je od 2002. godine, kada je objavljen do 2005. godine preveden na preko 70 jezika i prodat u preko 20 miliona primjeraka, treba posmatrati kroz globalizaciju, kao i globalizacijske procese marketinga po metodi „Puno frke ni oko čega“. Naime, pitanja koja je ova franšiza otvorila služeći se historijskim činjenicama, popularnim teorijama zavjere, te inspirisan umjetničkim djelima, nisu ništa novo. O pitanju Isusove porodice, demonizacije žena, templarima, masonima, Sionskom prioriju pisali su mnogi autori još 70-tih godina, a i prije. I ko zna još koliko prije paljenja knjiga po inkvizicijskog Evropi ili u Aleksandrijskoj biblioteci.
Ko zna koliko je Aristotelovih „Smjeha“ uništeno? Ovu problematiku je prvi povezao u cjelinu kakva se danas prati Gerard de Sad, svojom knjigom „The Accursed Treasure of Rennes-le-Chateu“, od koga su Baigent, Leigh i Lincoln preuzeli svoju tezu u popularnoj knjizi „Sveta krv, Sveti gral“, što je Brown sasvim korektno naveo u svom romanu, te još napravio i besplatan marketing tim autorima. Ono što je interesantno jeste da su pojedini autori sličnih ideja ili autori čijim je djelima Brown bio inspisrisan htjeli da ga tuže, i to objavili u medijima, te time poboljšali svoju, ali i njegovu dalju prodaju. Brownova knjiga je originalno djelo, inspirisano istraživanjima navedenim u knjizi, tako da sulude tužbe po osnovu autorskih prava imaju osnova koliko i tužiti Sanskrit kao original svastike za genocide nacističke Njemačke. Na kraju i svaka ideja, ne samo danas u globalizacijskim unificiranim preslikama, već i od Platona nije originalna, nego je kopija ideje. Crkveni protesti na neisitine objavljene u filmu i knjizi, koja je u Libanu zabranjena, čak i prije zvaničnog Crkvenog očitovanja, i koja je, još jednom treba podsjetiti, fikcija, ovu su stvar uzdigle do razine problema u globalnim medijima, gdje se o ovom slučaju prave emisije i dokumentarni filmovi, objavljuju knjige, otvaraju specijalne turističke ture za atrakcije u Velikoj Britaniji i Francuskoj, mjestima opisanim u knjizi. Bolji teoretičar zavjere socijalističke inklinacije mogao bi reći da je sve to marketinški dogovor za postizanje većeg profita i pravljenje imidža i jednima i drugima; Brownu, kao i Crkvi, a preko toga i autorima knjiga koji pobijaju ili favorizuju njegove teze (ukoliko se uopšte može govoriti o naučnim tezama u romanu). U svakom slučaju, autori istraživačkih tekstova i knjiga na temu kojom se Brown bavi u svojom romanu dobili su besplatan marketing - oni koji su o temi pisali prije, kao i oni koji se pojavljuju na tržištu nakon Browna - tema je globalizovana i popularizovana. Veliki broj dokumentarnih filmova i knjiga prate Da Vincijevu radnju i historijske podatke u njoj, aktualizirajući de Sadeovu misteriju templarskog blaga.
Unaprijed određena struktura sukoba, pozitivnog i negativnog, a u skladu sa plemenskim mitovima i proizvodnjom neprijatelja, nalazi se u samom srcu filmske umjetnosti. Zadata radnja, sukobi, antagonist i protagonist. Međutim, film je fikcija, i kao takvog ga posmatramo i prilazimo kinu ili televizijskoj kutiji sa unaprijed stvorenom predodžbom da ćemo gledati nešto nestvarno. Medijima, današnjim programima u živo (live), vijestima, kao i vijestima o prošlosti prilazimo sa unaprijed izgrađenim stavom o tome da je ono što gledamo ili čitamo istinito. Mediji danas ne služe kao sredstvo za prijenos poruke, već interpretiraju stvarnost i manipulišu istinom. I to svi dobro znamo. Da li je onda realnija fikcija koju nam autor filma predstavlja kao svoje originalno tumačenje određenog zbivanja?
Dobar primjer za panteističko posmatranje istine i historije je film o Oliveru Cromwellu, gdje je vladar prikazan kao: spasitelj naroda, pravedan prema sebi i drugima, porodični čovjek, pobožan i kao borac za ugrožene. Film prikazuje njegovu borbu za pravdu i prava protestanata protiv ugnjetačke politike kralja Charlsa. Na kraju filma Cromwell postaje prvi vladar Engleske, u historiji okarakterisan kao protektor ove zemlje, koji nije kraljevske krvi. Film analizira i prikazuje dobre strane njegove političke borbe i pokazuje ga kao protagonistu, a neprijatelja prikazuje u liku Kralja. Međutim, ostaje činjenica da je on 1649. godine pogubio kralja Charlsa i vladao zemljom, na taj način da je narod, čim je Cromwell umro, zatražio povratak Charlsa II iz izgnanstva u inostranstvu. Interesantno bi bilo vidjeti film u kome je Cromwell prikazan kao antagonista, nemilosrdni vladar i ugnjetavač naroda, baš kao što je kralj prikazan u filmu o kome je riječ. Cromwell kao diktator ili Cromwell kao Spasitelj? Isti dualizam istine, u historijskom kontesktu može se primijeniti i na ličnost i akciju Gavrila Principa. Je li on bio terorista ili borac za slobodu? U novom filmu Danisa Tanovića (Smrt u Sarajevu) dobili smo neko očitovanje po ovom pitanju. No, nismo dobili nikakav zaključak. Filmski autori ne mogu biti ambivalentni prema stvarnosti koja ih okružuje. Djelo samo će razultirati ambivalentnošću, a to je ono što se događa kada se nakon filma pitate: „Da li je svijet mogao bez ovog filma? Šta gledah? Šta naučih? Da li nešto osjetih? Ne!“
Jaka ideja i argumentacija historijske zadanosti, pa bilo i bajkovita, potrebna je da bi se stvorila filmska istina, ali i prava istina. Odličan primjer za interpretaciju dobra i zla je film iz dva dijela o Fidelu Castru, u kojem je ovaj borac i heroj, ali i diktator i nemilosrdni vladar, prikazan kao protagonista, ali i antagonista. Dobar, ali i zao. Istina je podložna manipulaciji u svijetu zadatih uloga koje pojednostavljuju različite stvarnosti na filmski način. „Nešto između“ kao oblik tumačenja historijske zadatosti u filmskim pričama, ali i u medijima, ne postoji.
Tekst prilagođen iz knjige autorice „Potreba za smislom: Mit, manipulacija i film“.
