Piše: Nisad Selimović
Erythropoietin, ili skraćeno EPO, vrlo je zanimljiva (s)tvar. To je hormon kojeg proizvode bubrezi, a koji unaprijeđuje, ili aktivira formiranje crvenih krvnih zrnaca u koštanoj srži. Malo je koji hormon intrigirao naučnike tokom historije medicine kao ovaj. Beneficije dovoljnog koncentrata ovog hormona su beskrajne, a trenutno se najviše koristi kao lijek koji pomaže ublažavanje simptoma anemije. To je jedna, lijepa i zgodna strana medalje. Druga kaže da je EPO najkorišteniji preparat u vještačkom unaprijeđenju forme sportista. Hormon u kojeg se kunu vrhunski sportisti, ali samo u četiri oka, megapopularan je među biciklistima, jer veći broj krvnih zrnaca znači više kisika u krvi. Više kisika pomaže sagorijevanju više energije na ćelijskom nivou, a to kao rezultat ima veću izdržljivost. Jednostavno, zar ne?
Problem je što je EPO na najcrnjoj listi WADA-e, svjetske antidoping agencije, jer nema smisla da neko bude brži, jači i bolji od drugih samo zato jer mu je u tome pomagao neki preparat, koliko god on prirodan bio. Zbog EPO-a su pali mnogi sjajni i slavni sportisti, a kada su kolege shvatile da ovi iz WADA-e njegovo prisustvo u organizmu mogu otkriti tek uz malu količinu urina, onda se pribjeglo korištenju mnogih drugih, štetnijih i manje efikasnih, sintetičkih sredstava. U svijetu biciklizma, to je prisutnije nego igdje jer je upravo biciklizam jedan od najiscrpljujućih sportova na planeti. Na najslavnijoj svjetskoj biciklističkoj trci, Tour de Franceu, biciklisti pređu preko 3.500 kilometara u 23 dana, sa prosječnim brzinama od 40 do 50 kilometara na sat. Mnogi i dalje ne vjeruju da je takvo što moguće bez supplemenata, bili oni zabranjeni ili ne.
Icarus, dokumentarac koji je osvojio Oscara, govori upravo o tome. Njegov reditelj, Bryan Fogel, rekreativni je biciklista. Imao je čak i sjajnu priliku da završi kao profesionalac, ali kao junior je doživio gadan pad, skoro deset zuba je skupljao po cesti i pod kožu mu se uvukao strah od brzih spustova u grupi. Nikada nije odustao od biciklizma nakon toga, ali jeste od profesionalizma. Nastavio je voziti amaterski. Trbuhom za kruhom, otišao je u Kaliforniju i počeo raditi u industriji zabave. Skoro svakodnevno je i trenirao, a nerijetko i sa profesionalcima, kao što je David Zabriskie. Nekada u to vrijeme, Lance Armstrong je preživljavao golgotu. WADA je svakodnevno nenajavljena kucala na vrata, morao je pišati u bočicu po pet puta dnevno, ali bez uspjeha. Odbijao je priznati da je koristio nedozvoljena sredstva, a imao je i dobar razlog za to. Znao je da nikada neće biti uhvaćen sa pozitivnim rezultatima. Na kraju više nije mogao izdržati pritisak i priznao je a da nikada niko nije dokazao da je koristio išta što je na listi WADA-e.
To je ubrzo postala glavna priča na svim vožnjama svih biciklista cijelog svijeta, pa i na onim turama na kojim se nalazio Fogel. Kao biciklista, počeo je razmišljati kako taj EPO djeluje na tijelo i da li je zaista moguće biti toliko brži, izdržljiviji. Kao filmaš, shvatio je da ima sjajnu ideju za film - uzimaće nedozvoljena sredstva po planu i programu stručnjaka, kako bi na sebi provjerio koliko to pije vode i što je još bitnije, koliko teško je to sakriti od dopinških kontrola. I sve će to snimati, iz dana u dan, iz sata u sat. I tako je i bilo. Otišao je doktoru koji je stručnjak za hormonalnu terapiju i ovaj ga je za nekih par minuta naučio kako da sam sebi daje injekcije testosterona, hormona koji pojačava sve što se može pojačati kod muškarca (a i kod žena). Ali, samo uzimanje hormona neće tek tako poboljšati njegove performanse, te je ubrzo našao novog savjetnika u vidu jednog od čelnih ljudi sportske medicine u Americi.
Icarus vrlo brzo nakon tog trenutka postaje zapanjujuće štivo. Na pitanje Fogela koja je vjerovatnoća da će biti otkriven, on ili bilo ko drugi, čovjek odgovara, pred kamerom: "vrlo mala".
- Pa šta mislite koliko profesionalnih biciklista uzima nedozvoljena sredstva, propituje Fogel sagovornika, a ovaj se samo šeretski nasmije. - Svi, odgovara.
Znači, nema gašenja TV-a (film je otkupio Netflix te ga je tamo moguće i pogledati, op.a.) ni da krene zemljotres. Iako sve zvuči nevjerovatno i pomalo nategnuto, pa čak i namješteno, naredni kadrovi koje Fogel manirom velikog znalca samo pušta da teku, dokazuju suprotno. Pomenuti doktor vrlo brzo otkazuje saradnju zbog mogućeg kompromitiranja, ali daje upute Fogelu da se obrati njegovom kolegi iz Rusije, Grigoryju Rodchenkovu. Fogel to i čini, putem Skypea, a sa druge strane ekrana brko gol do pasa. Nije Fogel mogao znati ni u ludilu da će tek tada početi odmotavanje njegovo klupko o sportskom dopingu. Veseli Rus mu veli da neće biti nikakvih problema ukoliko bude pomno pratio program koji mu propiše. I da redovno piški u čašice, te da ih zaledi, kako bi se mogao izraditi kvalitetan biološki pasoš. Fogelu to ne bude mrsko - zato je i krenuo u cijelu avanturu, i za benchmark postavlja vlastiti rezultat na najtežoj amaterskoj trci svijeta koja se održava u Francuskoj. Za godinu dana trebao bi biti barem 30 posto bolji, ili barem tako obećava brko. U fascinantnoj ličnoj požrtvovanosti i beskrupuloznosti, Fogel se cijelo vrijeme dopinguje pred kamerama. Bode se iglama u bedra i zadnjicu i strpljivo istišće želatinoznu mješavinu adrenalina i hormonskog koktela. Pred kamerom daje ispovijest da se ne osjeća drugačije, ali da mu se čini da mu je sve lakše nego prije. Brko se na to samo osmjehuje i govori da tako i treba biti.
Doći će Rodchenko i u Ameriku, jer da bi se testirao sav taj urin, mora se prenijeti nazad u Rusiju. Naime, jedini laboratoriji koji mogu uraditi adekvatnu analizu su oni koje kontroliše WADA, a tamo sa kontaminiranim urinom i nije baš pametno ići. Uz već provjerenu, elaboriranu šemu prenošenja urina preko oceana, a da niko ne postavlja pitanja, Fogelov doktor se vraća u domovinu. Već tu, film ispunjava skoro sve što je Fogel želio postići s njim: gledamo ga kako se dopinguje ali i kako pati uzbrdo na biciklu, dok mu grupa izmiče iz vidika. Podastro nam je silu činjenica o nedozvoljenim sredstvima, pa i izjave ljudi koji o tome više znaju nego iko na svijetu. I naposljetku, učinio je to na jedan potpuno filmičan način. Da nije dokumentarac, njegov film bi bio sjajno igrano djelo. Na trenutke se više ne može ni razabrati da li je to sve fikcija ili prava stvar.
Niko nije, pa ni sam Fogel, mogao u ludilu pretpostaviti da njegov pravi film, onaj za kojeg će dobiti Oscara, tek počinje. Jer po povratku u Rusiju, Rodchenko upada u brdo nevolja. Ispostaviće se, on je u stvari direktor glavne ruske laboratorije za testiranje sportista, najbolje koju WADA pod svojim okriljem ima u cijelom svijetu.
Kao takav, postaje glavna meta i WADA-e, ali i ruske vlade, jer njemačka televizija izbacuje dokumentarac u kojem optužuje Ruse da sistematično dopinguju svoje sportiste na svim nivoima kako bi osvajali što više trofeja. Obruč oko laboratorije gdje je sve smišljeno i pokrenuto se polako steže, a Rodchenko polako gubi strpljenje i odlučuje se na krucijalni korak: bježi u Ameriku. Samo nekoliko dana kasnije, njegov školski prijatelj i kolega iz laboratorije doživljava srčani udar a ruskim sportistima zabranjuju učešće na predstojećoj olimpijadi. Zasjeda MOK, prijete Rusima, a ovi se brane. Svako drži busiju u pat poziciji gdje jedna strana nema dokaze a druga mudro niječe sve optužbe.
Sve dok Rodchenko ne odluči svom, sada već dobrom prijatelju Fogelu, ispričati cijelu priču ispred kamere. Od elaborirane šeme kako se zamjenjivao urin u B uzorku, u bočici koja se mora uništiti kako bi se uzorak preuzeo iz nje, sve do cijelog historijata korištenja zabranjenih sredstava u Rusiji. Šokantno iz minuta u minut, zlatni trenuci za Fogela, koji i dalje nije svjestan kakav film ima u rukama. Sve je čovjek snimio, od A do Ž. Poslao je film u Sundance i tamo kao prvi ikada osvojio Orwell nagradu, kao i nagradu publike. U rekordnom transferu, Netflix otkupljuje prava za prikazivanje filma. Fogel umjesto slavnog bicikliste postaje slavni reditelj. I nije mu bilo teško. Sve mu se samo reklo. Fenomenalan film, možda i jedini koji je uistinu zaslužio Oscara ove godine, koji progovara o realnim stvarima, svjetskom problemu i koji je naposljetku prouzročio zabranu učešća Rusije na Olimpijadi u Pyeongchangu. Bolju stvar od jednog dokumentarca ne možete tražiti.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
