Piše: Lejla Panjeta

Đorđe Balašević bio je glumac, reditelj, scenarista, pisac, romanopisac, kantautor, pjesnik i pjevač. Ovo prvo nam daje za pravo da ovdje, na filmskom portalu, pišemo o njemu. Formalno pravo. Ono istinsko, naravno, emotivnog je karaktera, a moglo bi se stručno-naučno opravdati člankom u kojem bi hipoteza dokazala da su njegove pjesme filmovi, a stihovi pokretne arhetipske slike. Nije nam to namjera.

Želimo se oprostiti od velikog čovjeka, čija se umjetnička duša napajala sa izvora naše slavenske dobrote i tuge. I zato je bila jedinstvena i dopirala do svih dobrih prostih ljudi, koji imaju drugačiji nacionalni i jezički predznak, i koji ponekad ne znaju šta im je, a luduju i od sreće tugu tkaju. Nećemo držati govore i plesti lovore. On je bio pjesnik pokretne arhetipske slike, naših tužnih slavenskih arhetipa koje spoznajemo putem njegovih pjesničkih slika. Emocija koju nose ove pokretne slike se putem njegovog stiha zabijala u naša srca, dušu i um, i stvarala uspomene koje jesmo ili nismo proživjeli, ali zbog kojih smo plakali i smijali se, tugovali i radovali se, spajali se, tješili i razumjeli se po pogledu. Posezali za njima kad nam treba odgovor na neko važno pitanje, kad smo ostavljeni i slomljeni, kad odrastamo i starimo, kad smo radosni, kad nam političari idu na živce, kad nam budale zamagle razum ili kad nas tuga i ljutnja životne nepravde skrha.

Ujedinjeni u tuzi sonate koju mu je Gospod zasvirao, danas stoje Zagreb, Novi Sad, Beograd, Niš, Split, Sarajevo. Kresnućemo jednu sveću, bićemo jaki i nećemo plakati, jer kroz vrata od suvog zlata danas prolazimo i mi, naše uspomene, sjećanja, djelići pokretnih slika iz naših života koje je svojim arhetipskim stihovima zauvijek obilježio filmadžija naših emocija, naš Đorđe Balašević!

Počivaj u miru!