Piše: Nisad Selimović

”Ako bih se želio našaliti, rekao bih: kad netko nema što drugo pametno raditi, onda mu je ostala jedina mogućnost da iz dosade piše, u mom slučaju o sedmoj umjetnosti. Kao nepokretnom djetetu, kada sam imao šest godina, u sobi s dvadesetak kreveta bolnice u Rijeci gdje sam ležao, prikazali su nam crno-bijeli crtani film u kome su životinje što na terenu, što u publici uživale u nogometu. A statičnom tijelu pokret na filmskom platnu bio je terapija za produžetak života. Od tog trenutka u moj duh je ušla pokretna slika koju dan-danas ne ispuštam iz svojih misli. Koliko god volim čitati o događanjima u svijetu filmske umjetnosti, toliko kroz svoje pisanje volim da čitatelju prenesem ljubav koju imam prema filmu i kinematografiji uopće.”

Vesko Kadić

Veoma su rijetki ljudi koji toliko vole svoj posao da u njemu jednostavno postanu stručnjaci. Da su toliko uronjeni u materiju da im znanja nikada nije dosta, te su svjesni da je učenje proces kojim obogaćujemo sebe čitav svoj život.

Jedan takav život, pun znanja i ljubavi prema onome što je voljeno - u ovom slučaju sedmoj umjetnosti, prestao je da postoji proteklog ponedjeljka. U osamdesetoj godini preminuo je naš voljeni prijatelj i kolega Vesko Kadić, vrsni poznavalac filma, njegove teorije, estetike i same pojave ove intrigantne umjetničke grane.

Inscenirani kadar

Ne tako davno, ljetos, Oslobođenje je objavilo Kadićev tekst u kojem se on bavi pojmom filmske kritike u Bosni i Hercegovini, te se pita postoji li ona još, a još bitnije - da li iko mari za to? U popratnom mailu mi je napisao, “možda i zadnji”, referirajući se na svoje loše zdravlje, a ja sam odgovorio “gluho bilo”, misleći na njegovu svježinu uma. Poslije toga poslao je još jedan tekst koji smo također objavili, a u kojem se bavio realnošću i fikcijom, odnosno insceniranim i dokumentarnim karakterom videozapisa. Inspirirao ga je snimak sa društvenih mreža u kojem medvjedi proganjaju konja sve dok ovaj ne skoči sa litice i tako okonča agoniju. Kraj za konja, ali nažalost, i kraj Veskovih zapisa, detaljnih, ali ne zamršenih filmskih elaborata koje smo tako rado čitali pa tek onda objavljivali da i mnogi drugi mogu uživati u njima.

Nekako se ne mogu oteti primisli da je možda i ovaj trenutak u postojanju neki inscenirani kadar za koji viša sila želi da nas natjera da mislimo da je uistinu realan, dokumentaran. Da je Vesko otišao i da je našao svoj mir, ali da je to samo klasična filmska iluzija, savršeno režirana i da smo prevareni, ali na onaj dobar način. Kako nas samo dobri filmovi mogu natjerati da se osjećamo. Nažalost, ne osjećamo se lijepo, jer naš dragi Vesko je ipak otišao. Uistinu smo uronjeni u jedan dokumentarni film u kojem se sve čini isuviše realno.

Vesko Kadić rođen je 1945. na izmaku Drugog svjetskog rata u Ostrošcu (Hercegovina). Gimnaziju i Višu pedagošku školu (likovna umjetnost) završio je u Sarajevu, a Akademiju za kazalište, film i televiziju (Odsjek filmske montaže) u Zagrebu. Bio je član Filmskog kluba Riječi mladih, Kinokluba Sarajevo i Akademskog foto-kinokluba. Upravo u Kinoklubu Sarajevo snima svoje prve filmove i dijeli zanat sa začetnicima filmske umjetnosti u Bosni i Hercegovini, poput Ivice Matića. S njim je postao blizak prijatelj, a naposljetku je Kadić napisao i knjigu o njemu.

Amaterski majstor

U to vrijeme entuzijazam nije morao značiti mnogo, jer je snimati film bilo vraški teško. Limitirana oprema, a posebno filmska traka, bila je skoro pa nedostižna, te su članovi često morali čekati svoj red da bi snimili bilo šta. Olakšavali su si tako što su pomagali jedni drugima - glumili, dorađivali scenarije, popravljali scene, montirali. U takvom okruženju Vesko je briljirao. Snimio je dvadesetak amaterskih filmova koji su mu donijeli mnoštvo nagrada na različitim festivalima. Pazite, to je bilo vrijeme u kojem su snimana remek-djela, poput filma Hop-Jan Vlatka Filipovića koji je sada dio Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku. Nešto kasnije zaposlio se na Televiziji Sarajevo, gdje je i radio sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dugo je bio montažer i reditelj, a u poznijim godinama je postao i urednik filmskog programa na Federalnoj TV. To je bio posao, priznao mi je jednom prilikom, u kojem nije uživao jer u njemu nije bilo dovoljno kreativnosti. Nikada nije bio konformista, te je težio stvaralačkom radu i njegovoj estetskoj vrijednosti.

Ono što ga jeste ispunjavalo je zaista bio film u svojoj umjetničkoj srži. Nije bio ni komercijalista, pa ih nije mnogo ni snimio - sva tri igrana filma koja je ostavio iza sebe bila su eksperimentalna. Uranjao je u sedmu umjetnost kao vjerovatno niko u modernoj filmskoj historiji BiH, pa je njegov opus ostao brojem mali. S druge strane, Kadićev analitički doprinos filmskoj umjetnosti je recipročno nemjerljiv u našim okvirima. Ne samo u Oslobođenju - njegovi osvrti i kritike bili su rado čitani širom bivše Jugoslavije. Bio je član kultne redakcije filmskog časopisa Sineast, a pisao je i za beogradski magazin Yu film danas, ljubljanski Ekran, zagrebački Hollywood. Što se tiče BiH, pisao je skoro za sve koji vam padnu na pamet - od Vena i Spektra, do Naših dana i Sarajevskih novina.

A koliko smo zaglavili u kič i šund, sjajno je opisao u jednom od intervjua, kao odgovor na pitanje da li bi volio da u BiH postoji specijalizirani medij posvećen filmu:

“Moj odgovor na ovo pitanje bilo bi čisto maštanje, što se svodi na puku iluziju. Koji filmski kritičar ili teoretičar ne bi bio zadovoljan ili ne bi poželio da u BiH postoji stalno izlazeći filmski časopis ili da u brojnim publikacijama, koje su uglavnom posvećene književnosti i drugim umjetnostima, ima prostora i za teoriju filma?”

Bio je Kadić i prvi direktor Kinoteke BiH, koja od svog osnivanja muku muči sa preživljavanjem. One probleme koje je on imao kao direktor imali su i svi nakon njega, a razlog tome leži također u spomenutom odgovoru. Zanimanje za film, izvan okvira dvosatne zabave, niko više ne izražava. To naglašava i činjenica da je kvalitet domaćeg filma u ozbiljnom opadanju, kako je to u svom osvrtu sjajno opisao kolega Mirza Skenderagić.

Estetike više nema

U tom sunovratu svega filmskog, kao simbol estetskog unutar umjetnosti obojenih slika, otišao je i naš dragi Vesko. Pitanje je da li ćemo ikada više imati pravog teoretičara filma. Kadić je svoj talenat učio i upijao također od velikog Sadudina Musabegovića, kojem je posvetio knjigu. Kome je Vesko prenio taj damar filmske estetike? Na koga je utjecao? Da li ćemo sa njegovim odlaskom zaista ostati na tome da nam o kvaliteti filmskog djela govore samo foršpani i distributersko-prikazivačke floskule?

Što je još važnije - jer publika je kao i pučina u Njegoša - ko će u moru nevještih i amaterskih filmskih izleta izaći pred tu pučinu i kazati da zbog toga i toga taj film nije dostojan njihove pažnje? Da je reditelj imao viziju, ali nije umio da je realizira? Da to što gledamo nije film, nego videouradak dostojan lokalne TV stanice? Da estetike, koja je neizostavni i ultimativni dio filma, ako ga već smatramo umjetnošću, nema.

Nedostajaće i Vesko, a i mnogi drugi koji su do samog svog kraja izučavali ono što uistinu vole.

A kada ne budu nedostajali, te se niko ne bude ni sjećao, već će biti kasno.

Sve će oko nas biti šund.