Piše: Marinela Domančić
U današnje vrijeme, dvije decenije nakon srebreničke golgote, nije lako napraviti bilo film bilo novinski tekst o najstrašnijim zbivanjima naše nedavne prošlosti potpuno lišen politike a ne otići u patetiku i zadržati ljudsko dostojanstvo. Tuzlanskom reditelju sa škotskom adresom, Samiru Mehanoviću, to je sjajno pošlo za rukom. I za kamerom. Rođenjem Tuzlak, profesijom kazališni i filmski reditelj, producent i scenarista, Mehanović teškoj temi prilazi iz najljudskijeg mogućeg ugla baveći se prije svega emocijama preživjelih Srebreničana. Dokumentarac je baziran na izjavama nekolicine preživjelih, tačnije na njihovim monolozima. Rediteljske intervencije u vidu podpitanja su rijetke, nenametljive i služe više čuvanju nepatvorenih osjećaja koji isplivavaju na površinu nego bilo kakvom uplitanju u iste. Autentični audio-vizuelni zapisi korišteni su kao ilustracije snimljenih monologa, a Srebrenica i predjeli između Srebrenice i Tuzle zabilježeni su kamerom i u današnjem vremenu. Izmaglica iz naslova posebno je prisutna u ovovremenskim snimcima kao paperjasti plašt kojim priroda tješi i ušuškava poharanu kotlinu koja će još dugo vidati ratne rane.
Režija: Samir Mehanović; 2015.
Mahanovićevi sugovornici su preživjeli rat, bivali ranjeni, maltretirani ili silovani, izgubili mnoge članove obitelji a opet u njihovim pričama ne osjetite mržnju nego veliku bol i strašnu tugu. Skloni su reći da nisu svi Srbi isti i jasno razdvajaju zločince od onih koji su i u zlim vremenima nalazili način da pomognu. Nikome ne žele zlo, pa ni vlastitim krvnicima – „Kamo sreće da ovakav san niko nikad nije doživio a kamoli da živi ovakav život, jer ovo je kazna a ne život“, kaže Hatidža koja je ukopala sinove i muža. Nekoliko će priča imati optimističan kraj – tačnije nastavak. Povratak u Srebrenicu, vjenčanja, djeca, rad i bavljenje muzikom dokaz su da se život ne predaje.
Rame uz rame sa teškom pričom korača i vrlo skladno uklopljena sjetna muzika – harmonika Adisa Sirbubala cvili tugom preživjelih, a o vanzemaljskom glasu Bože Vreće koji u trenu izazove žmarce dok a capella izvodi „Osmana“ suvišno je trošiti zemaljske riječi.
[vimeo height="HEIGHT" width="WIDTH"]https://vimeo.com/129314925[/vimeo]
