U zadnjih nekoliko godina smo imali priliku uvjeriti se u moć računarski stvorenih slika (CGI) u stvaranju cijelih scena, a onda i korištenje te tehnike na relativno manjoj, ali nimalo manje složenoj površini ljudskog lica. Digitalno „pomlađivanje“ glumaca je uznapredovalo od ranih pokušaja „graftovanja“, ili „presađivanja“ mlađih likova na lica starih glumaca do te mjere da je preobrazba nevjerovatna i stručnijem oku.

Koristeći usavršenu tehniku graftovanja lika, starih slika i filmskih isječaka, James Dean, koji je obilježio filmski krajolik 1950-tih, glumit će ponovo na srebrenom platnu u filmu Finding Jack, čiju režiju potpisuju Anton Ernst i Tati Golyk. Nakon konsultacija sa porodicom, režiserski dvojac je zakupio prava na lik pokojnog Deana od njegovih nasljednika radi korištenja u njihovom predstojećem filmu.

Holografski muzičari već duže vrijeme zabavljaju ljubitelje muzike koji su se rodili godinama nakon njihove smrti, a sada je izgleda došlo vrijeme i da njihovi pandani iz glumačkih voda pokušaju isto. Tehnologija je tu, bez sumnje, i bivat će samo bolja. Daleko složenije pitanje je ono očito – kako ćemo se odnositi prema ovoj novoj sposobnosti da na platna vratimo glumce koji su preminuli prije više decenija, i šta je sa pravima na likove onih glumaca koji su preminuli ne ostavivši iza sebe člana porodice ili pravnog nasljednika?