Piše: Marinela Domančić

Julien Temple se još od konca sedamdesetih godina, s evidentno zavidnim poznavanjem materije, bavio dokumentiranjem punk rock legendi Sex Pistols (kratki Sex Pistols Number 1, lažni dokumentarac The Great Rock 'n' Roll Swindle i pravi dokumentarac iz 2000., The Filth and the Fury). Iako su pred njegovom kamerom kasnije često stajali muzičari vrlo različitih afiniteta – od Van Halena do Jannet Jackson – Temple se vratio punku, prvoj ljubavi, i napravio vanserijski presjek jedne izuzetne karijere. Sa Joeom Strummerom, čijeg se burnog životipisa latio, Temple nema zajedničku samo generacijsku pripadnost već i vječitu obilježenost Sex Pistolsima. Susret sa antologijskim punk sastavom doslovce je obojici promijenio živote.

Budućnost je neispisana; režija: Julien Temple; pojavljuju se: Joe Strammer, Mick Jones, Topper Headon, Terry Chimes, Bono, Anthony Kiedis, Flea, Steve Jones, Don Letts, Bernie Rhodes, Martin Scorsese, Steve Buscemi, John Cusack, Peter Cushing, Johnny Depp, Matt Dillon, Dick Evans, Alasdair Gillis, Ian Gillis, Jim Jarmusch, Gaby Holford, Courtney Love Cobain, Sara Driver, Zander Schlos; 2007.

IMDb rejting: 7.7/10

Rotten Tomatoes rejting: 89%

Ne, ovo nije film o grupi The Clash, niti to želi biti. To je zapis o karizmatičnoj, često sebičnoj osobi, začetniku ljevičarskog socijalno angažiranog punka, muzičaru, prijatelju, suprugu, ocu, djetetu diplomate koji je izrastao u heroja radničke klase. Strummera, zapravo Johna Grahama Mellora, pratimo od njegovog rođenja u Ankari 1952. i stalnog seljakanja po diplomatskim misijama preko prvog banda Vultures zatim 101-ers, The Clash, Mescaleros sve do iznenadne smrti usljed nikad otkrivene urođene srčane mane 2002. Animacije, kojima se i sam Strummer bavio, vješto su uklopljene sa prebogatim arhivskim materijalom – koncertima, intervjuima, fotografijama... Na ekranu se smjenjuje čitava plejada znanih i manje znanih likova. Činjenica da Templu nije palo na pamet da npr. Gaby Holford, majka Strummerovih kćeri Jazzy i Lole, nije tako poznata faca kao što su, u njegovom životu daleko manje bitni, John Cusack ili Johnny Depp i da je propustio da ih sve potpiše u kadrovima u kojima se pojavljuju (vjerojatno proizilazi iz punk filozofije opće jednakopravnosti) zapravo je jedna od dvije primjedbe koje mu se mogu staviti. Druga je nepojavljivanje basiste Paula Simonona koji nije smio biti preskočen. To su primjedbe sitničavih gledatelja. Ljubitelji punka, ljubitelji rock muzike općenito, i poštovaoci osebujne Strummerove prirode buntovnika bez razloga istinski će uživati u dvosatnom hronološkom prikazu njegovog burnog života. I ježiti se slušajući sirovu i premoćnu a capella verziju „White Riot“ sa početka filma koja, i satima nakon gledanja, ostaje u ušima