Piše: Lejla Panjeta
Da li je moralno lajkati tuđu patnju? Etično, definirano kao ispravno od strane grupe, očito pokazuje da jeste. No, moralno i etično ne moraju biti istovjetni. Pisac ovih redova užasava se prodaje ljudske patnje, voajerizma, statističkih pokazatelja masovnog mišljenja i frenetičnog osjećanja mase koja se postavlja kao autoritativna figura. HBO-ov Chernobyl, najgledanija serija u 2019. godini, pokazuje stvarnu ljudsku patnju iz 1986. godine. Influenceri (da li ljudi zaista zarađuju hljeb od ovog zanimanja?) slikaju se polugoli ispred nuklearnih reaktora, u gradu duhova jedu radioaktivne jabuke i poziraju za selfije, kroz sve popularnije turističke ture po ovoj modernoj Sodomi i Gomori. Sva nerazumna i nelogična masovna histerija ukazuje na to da su nam etička mjerila veoma upitna i u ozbiljnoj krizi vrijednosti.
U 1997. godini izlazi Titanic, najgledaniji film svih vremena sa najvećom zaradom sve do premijere Avatara. I danas je na trećem mjestu filmova koji su zaradili najviše novaca ikad. Aukcijama predmeta sa ovog potonulog broda može se prehraniti neka mala država na godišnjem nivou. Potreba za saučesništvom i razumijevanjem, a u nekim slučajevima i uživanjem, u tuđoj patnji je svojstvena samo čovjeku. Strah, neizvjesnost, napetost i iščekivanje dobro su poznati alati žanrova filma katastrofe i trilera. Kada se ovome doda začin istinitog događaja, dobije se pun producentski pogodak. No, mnogo je filmova koji opisuju katastrofe i istinite događaje. Samo u rukama pravih majstora filmskog zanata ovi alati dobijaju istinsku dimenziju umjetnosti, i estetsko-katarzični efekat na publiku. Titanic, za razliku od Chernobyla, ima mnogo dužu vremensku distancu, a time i više teorija zavjere ili znatiželje u odgovoru na pitanje: Šta se stvarno desilo? Također, Titanic nema kritičnu masu živućih ljudskih sjećanja. O Chernobylu je sve već trebalo biti poznato. Eksplodirao nuklearni reaktor. Ljudi evakuirani. Područje kontaminirano. Posljedice zračenja ogromne. I šta je u ovim, veoma poznatim okolnostima, toliko zanimljivo da se od toga pravi serija i turistička atrakcija?
Serije kao filmska umjetnost
S već izgrađenim stavom i osjećanjem: “E da vidim oko čega se digla tolika prašina”, kršeći moralne principe, oslanjajući se na etiku i profesionalnost bavljenja filmskom kritikom, za nepunih dva dana izgledala sam seriju Chernobyl. U nastavku teksta biće spojlera, jer sa posljednjim kadrom, uprkos svim gore izrečenim stavovima i veoma negativnom osjećanju prilikom pristupanja gledanja ovoj ljudskoj patnji, koja je uzrokovana ljudskom greškom i nadmenošću, mogu sa sigurnošću zaključiti: serija je odlična i sa razlogom je svrstana u najbolje serije svih vremena.
Već je odavno poznato da se po dozu adrenalina ide u kino. Tamo nas čekaju superheroji i specijalni efekti. Distrakcija i zabava. Serije u 21. vijeku dominantno preuzimaju estetske funkcije filmske umjetnosti, ili drugim riječima: ukoliko želite pogledati nešto što će vas navesti na razmišljanje, kroz šta ćete nešto novo naučiti i u čemu ćete moći da dostignete katarzu i transcendentnost filma, obratite se TV-u. Dobri glumci, izvrsna priča, odlična scenografija, kostimi, vizuelni efekti, briljantni pisci i reditelji, jaka produkcija - to karakteriše serijale na HBO-u ili Netflixu, vodećim produkcijskim i distributerskim filmskim lancima. Ove karakteristike ima Chernobyl. Ali nije to u istom rangu na kakav smo navikli, kao na primjer: Breaking Bad, Stranger Things, True Detective ili Game of Thrones.
U seriji Chernobyl gluma je na zavidnom nivou. Pored tri popularna glumca, i ostali su u prosjeku napravili svoje uloge. Vizuelni identitet, dizajn seta i kostima je najveće mjerilo atmosfere cjelokupne serije. Iako na mjestima pomalo pretjeran, pogotovo u smislu rekvizite i scenografskih elemenata, poput oljuštenog laka na prozorima ili kreča koji se raspada po zidu (treba imati na umu da je u to vrijeme namještaj i sve ostalo bilo novo), set dizajn u ovoj seriji najviše doprinosi njenom glavnom estetskom bogatstvu - atmosferi. Izuzetno dobro izrežirana u smislu odabira rakursa i kadrova, uspostavljanja dinamike priče i napetosti, te predstavljanja nevidljivog straha, serija obiluje sjajnim i nezaboravnim kadrovima, poput kadra izlijevanja betona preko kovčega ili krupnog plana bake koja muze kravu dok kroz svoj monolog predstavlja tegobnu i krvavu historiju Cherobylske regije. Spoj dokumentarističkog i fiktivnog izuzetno uznemirava, kao u kadru odjeće vatrogasaca koja je još uvijek ozračena u Pripyatu i nakon tri decenije. Elementi i alati bilo kojeg filma treba da tvore organski spoj koji sam funkcionira. Zupčanici ovog stroja sa kojim se pravi nuklearna hormonalna reakcija kod publike, treba da se poklope na takav način, da emocija transcendira u obliku ideje i stava. U Chernobylu to se uklopilo dramaturgijom, koja je najvažnija karika u povezivanju ove tragične priče. Zbog tačnog odabira narativnog toka priče, dinamike retrospektivne montaže, serija je uspjela da Surioovski transcendira emociju i poruku.
Identifikacija u krhkosti
Nevidljivost smrti i smrtnost ljudskog bića su ono što je reditelj uspio da kroz izuzetno jednostavnu priču i još jednostavniji izbor kadrova, po zanatskom šablonu perspektive, kompozicije i montaži, prenese na takav način da se atmosfera strave predstavi na ogoljeni i sirovi način. Nije raspadanje ljudskog tijela, kao posljedica radijacije, ono što uznemirava, već je to nevidljivost smrtnosti, nemoć čovjeka pred nepoznatim i njegovo neznanje o stvarnosti, pa makar ona bila i naučno poznata. Thanatos je ono što je atmosferom ovog filmskog djela uspjelo da ovlada i prekorači granice, tako da transcendira na nivo osjećanja zajedništva. Ljudi su smrtni. A užasavajuća priča Chernobyla pokazuje nam da smo jednako ranjivi kao ljudska bića, da smo ništavni i nebitni. I to pred nečim nevidljivim. Fenomen nevidljive prijetnje i konačnosti smrti nije potenciran, što je odličan rediteljski izbor, već sam izlazi kao osjećanje jeze i poniznosti. Koliko je ljudsko biće nadmeno i u neznanju?
Cijela priča, naravno ima arhetipski korijen, a radi se o Sodomi i Gomori. Koliko Sodoma i koliko Gomora će se desiti zbog pogrešnih dizajna i ljudskih umišljenosti? Serija također na izuzetno simplificiran, ali naučno precizan način objašnjava rad i dizajn nuklearnog reaktora, fiziju i elemente koji učestvuju u pretvaranju nuklearne u električnu energiju. Prisustvo uranijuma, grafita, bora i vode, objašnjeno je na razumljiv način, kako bi cjelokupna ozbiljnost situacije bila jasnija. Da ruski heroji (obični ljudi - naučnici, radnici, vojnici, rudari) nisu kopali tunele, zavrtali vodu, gasili vatru, kupili ozračeni grafit sa krova, razmjere katastrofe bile bi mnogo gore nego što jesu. A već, i još uvijek su izuzetno velike.
Aristotel u stvarnosti
Gluma, režija, scenografija i dramaturgija mozaičkog i retrospektivnog narativnog toka sklopljene su u takvu cjelinu koja zrači osjećanjem nemoći i sažaljenja nad patnjom ne samo ljudi, životinja ili zemlje već prazninom koju na ovom planetu za sobom ostavlja čovjek - razarač prirodne ljepote i sklada. Pogrešan dizajn mašine, par političara koji žele pojeftiniti stvari, ogroman zasljepljujući patriotizam i odbijanje priznanja nemoći i greške, te jedna mala ljudska ambicija i ters čovjek, mogu u kombinaciji napraviti ogromnu i zastrašujuću tragediju za cijelu planetu. Nije samo Chernobyl kao fenomen, koji je u seriji brutalno razjašnjen, bez imalo uvijanja ili političkog dodvoravanja, kroz precizne mentalne sklopove iz 80-ih prošlog stoljeća, katastrofa i patnja koju je prouzrokovao, to što emotivno i mentalno pogađa u seriji. Uspjeh, i ono što je svrstava u neka od najboljih djela filmske umjetnosti, jeste osjećanje i atmosfera ljudske naivnosti i ponosa, koji mogu dovesti do stravičnih posljedica.
Svi navedeni elementi uklapaju se precizno u Aristotelovu analizu žanra tragedije iz njegove “Poetike”, proizvodeći identifikaciju sa onim koji nezasluženo pati i srlja u vlastitu propast. Upravo to je stvarna vrijednost ove serije u filmskoj umjetnosti. Osjećaj katarzične gorčine, zbog preciznog spoja svih produkcijskih elemenata, kroz saznanje o smrtnosti i krhkosti ljudskog bića, izaziva divljenje prema herojima-žrtvama i identifikaciju, i to u takvoj mjeri, da se zapitamo: “Šta je to što danas ne vidimo, a što nas vodi u propast? Šta je to što ne znamo, a što nas uništava? Šta je to čega nismo svjesni, a što će nas dovesti do katastrofe i patnje?”
Filmovi poput Before the Flood, Food Inc. ili True Cost ukazuju na naše bezobzirno uništavanje planete i na globalno zagrijavanje. Danas mu ne pridajemo značaj, a to podsjeća na slučaj njemačkog robota koji je baždaren na 2.000 rendgena i političku manipulaciju zbog koje će bioroboti (potrošna roba za moćnike na vlasti) obaviti posao spašavanja svijeta od još veće katastrofe. I to katastrofe koju su uzrokovali nestručni i podobni politički kadrovi, čija je etika za tuđu patnju očito imala široke mjerne vrijednosti. Stoga seriju treba lajkati, kako bi se odala počast biorobotu - običnom čovjeku koji je herojskom odlučnošću, hrabrošću i veličinom svog djela zadužio cijelu planetu.
Isto je kada udarimo u prirodnu pojavu kakva je ledenjak zbog ljudske sujete, kao kada nevidljiva radijacija uništi sve zbog nevidljivih političkih podobnika i poslušnika. Da li zbog svojih iskrivljenih etičkih normi danas nesvjesno srljamo u još veće Sodome i Gomore? Serija Chernobyl opominje i straši. I treba da zastraši. Jer je ljudsko biće sa svojom okrutnošću i egocentrizmom zaista strašna pojava na ovoj krhkoj i lijepoj planeti.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
