Piše: Lejla Panjeta
Zašto je mala pažnja na našim govornim područjima posvećena jednom od najvažnijih mislilaca 20. vijeka? Njegova komparativna filozofija i psihologija, priče, predavanja, brojni radovi, intervjui, TV serije, utjecaj koji je ostvario na mnogobrojne naratore u književnosti i na filmu, te kapitalno djelo u četiri toma “The Masks of God”, a povrh svega tumačenja i komparacije svjetskih mitoloških obrazaca sa savremenim teorijama Junga, Freuda, Nitzchea, Schopenhauera, tumačenja Joyca, Eliota, Huxleya, a i približavnja orijentalne misli zapadnom čovjeku, potpun su i kompletan uvid u ljudsku narav i tumačenje svijeta koji nas okružuje, koji je kod nas na neki način izostao. Prijevod njegove popularne knjige „The Hero with a Thousand Faces („Junak s tisuću lica”), hvale je vrijedan pokušaj transplantacije američke narativne misli sa kraja 20. vijeka, no iako veoma poetičan, pretjerano je arhaičan u dočaravanju žive autorove riječi. U nadi da će se uskoro pojaviti hrabar izdavač sa sabranim djelima ovog velikog komparativiste, dajemo mali doprinos predstavljanju njegovog životnog djela.
Generalista u eri specijalista
Joseph Campbell rođen je u New Yorku 1904. godine, a umro je 1987. godine. Životni vijek proveo je svjedočeći promjeni svijeta tokom oba svjetska rata i napretku tehnologije, od pojave automobila i pisaće mašine do putovanja na Mjesec i mnogo brže razmjene informacija. Služeći se analognim metodama istraživanja kakve su putovanje brodom do Evrope i orijentalnih zemalja, te razmjena akademskih iskustava kroz živi kontakt, Campbell je proučavao ne samo legende, mitove i priče starosjedilaca, već je u njima vidio ljudsku prirodu i način na koji nam one mogu pomoći. Najpoznatiji je po svojim djelima iz oblasti koja tada nije bila ustanovljena kao profitabilna, pragmatična ili respektabina humanistička grana. Svoje radove stvarao je dok je bio profesor na Sarah Lawrence Collegeu, gdje je proveo četrdeset godina, a u njegovu čast tu je osnovan odsjek za proučavanje komparativne mitologije.
Campbell je za sebe tvrdio da je komparativista i generalista u eri specijalista. Opirao se podjelama, koje streme usavršavanju uskih grana nauke, tako da rađaju stručnjake koji ne vide ništa dalje od onoga za šta su obučeni. U ovakvom naučnom poretku potreban je neko ko će korigovati i savjetovati specijaliste o onome što oni ne znaju ili su zaboravili iz nekih drugih opštih polja znanja. Takvim razmišljanjem obiluje Campbellova poetika. Svoja naučna istraživanja, zahvaljujući sjajnom daru pripovijedanja i izvanrednim analitičkim sposobnostima, a prije svega ogromnom znanju o pričama iz cijelog svijeta, doveo je akademsku misao do nivoa poetskog, pa je tako u njegovim radovima moguće bolje razumjeti Junga kroz njegove osvrte na James Joyca ili T.S. Eliota, kao i shvatiti razvoj Kantove misli, Schopenhauerov prijelaz iz racionalnog u voljno do Nitzcheovog razmišljanja o istovjetnosti prirode dobra i zla, koje je suprostavljeno semitskom načinu razmišljanja, a koje nam odlazi od zoroastrizma.
Ovakve hrabre i predivne komparacije Campbell donosi vješto i precizno, bez potrebe za nekim ogromnim predzanjem iz psihologije, filozofije ili književnosti. Vještina komparativnog i holističkog pristupa svijetu, jednaka je i njegovoj sposobnosti da na prezican i jasan način objasni veoma komplikovane pojmove iz religije i filozofije.
Šta je mitologija?
Joseph Campbell je često odgovarao na pitanje o tome šta je mit. Zanimljivo je da nikada nije dao isti odgovor ili neku unificiranu definiciju mitologije, osim u svojim posljednjim intervijuima kada je govorio da je nakon toliko istraživanja koje je proveo, priča koje je skupio, čuo, pročitao, ubijeđen da je mitologija jedna za cijeli svijet. Njegova djela reflektuju ideju da su svi ljudi povezani na neki način, ista ta konekcija je simbolički odraz našla u mitovima.
Mitovi su svete priče, kako ih je definisao naš akademik Tvrtko Kulenović, na tragu Elijadinih učenja o mitovima kao načinu da se povežemo sa religijskim iskustvom i mjestom odakle smo došli. Mitovi su ono što je uvijek, svugdje i u šta svi vjeruju, tako je govorio Levi Stross kroz viđenje mitologije kao apstraktnih tvorevina, a ne simbola. Hilman tvrdi da je mitologija zapravo psihologija i obratno, te da su mitovi služili kao samospoznaja dravnim narodima. Radman tvrdi da su mitovi načini kontrole ljudskog straha i da njima upravljaju vjerske i poličko-ekonomske vođe.
Karen Armstrong dijeli mitologiju na pet perioda: mitologija lovca, mitologija ratara, rane civilizacije, aksijalno doba (od axis mundi – pokretač svijeta, odnosi se na velika klasična djela: Upanišade, Tao Te Jing, učenja Bude, Platona, Aristotela, i drugo), postaksijalno doba i zapadni preobražaj, u kome prelazak iz jedne faze života u drugu ne vode drevni rituali, niti religijski koncepti, već umjetnost, koja preuzima funkciju inspiracije individue kroz životne faze preobražaja. Frazer je smatrao da su mitovi način da se magijom utiče na psihologiju, a da im je cilj da se kontroliše vanjski svijet. Slično mitove vidi Sigmund Freud, a razlika između neuroze i religije, je za njega u tome što je religija javna.
Oba ova posljednja tumačenja na mitove gledaju kao na nešto negativno što je potrebno prevazići ili uništiti. Campbell, naprotiv, gleda na mitove kao na začuđujuće šarolik svijet (pozitivno i negativno, kao ni dobro i zlo nisu kategorije koje treba tumačiti u mitovima) koji nam je na dohvat ruke danas kroz umjetnost, te da u modernom svijetu nauke, naša potreba za iskustvom mita sa šamana ili čarobnjaka prelazi u ruke stvaralaca umjetničkih djela poput građevina, romana, muzike i filmova.
Campbell prije svega voli mit i u njemu vidi nešto bazično ljudsko i predivno, što se danas najviše reflektuje kroz umjetnost koja je bliska toku naših misli. Film kao vizuelni posrednik između misaonog procesa i emocija čovjeka u kome se naracija daje jezikom pokretnih slika, odličan je teren za cvjetanje mitoloških svjetova. George Lucas bio je pod velikim uticajem Campbellovih radova, tako da je Star Wars direktno odraz Campbellovih analiza putovanja junaka, koji daje pragmatičan prikaz ličnog razvoja onoga koji se usudi poći na put samospoznaje. Heroji nisu herojski samo u pričama.
Heroj može biti bilo ko, ukoliko prati simbolične poruke na svom putovanju kroz život, u kome nam mitološki obrasci služe da bi nas transformisali, a našem putovanju dali sigurnu destinaciju i smisao. Međutim, Campbell je mnogo puta ponavljao da život nema smisla, te da je uzaludna potraga za ovim pojmom, zato što dolazi iz svijeta riječi. Postoje simboličke poruke i iskustva, no sama potraga za smislom je besmislena.
Tumačenje mitova
Jungov doprinos razvoju komparativne mitologije imao je veoma veliki utjecaj na Campbella. Teorije o kolektivnom nesvjesnom, u kome su sadržani univezralni arhetipi, su podloga Campbellovih tumačenja mitologije, koja se savršeno uklapaju sa orijentalnom misli o univerzalnom, a ne dualističkom shvatanju svijeta. Svijet nije podijeljen na dobro i zlo. Koncept dobra i zla u pričama, a koji se reflektuje na našu stvarnost u vanjskom svijetu, je tu da bi se lakše tumačile određene sile u prirodi ili kao simbolična uputa za razumijevanje energija koje oblikuju naš svijet. Blisko zenu ili taoizmu Campbell nam pripovijeda kroz psihološku interpretaciju mitova i arhetipskih obrazaca, približavajuči priče Navaho indijalaca, hindusitičke mitove, starosjedilačke priče ratničkih i poljoprivrednih kultura iz neolita, kao i arturijanske legende i ljubav Tristana i Izolde. U ovom svijetu Nitzshea je moguće tumačiti preko Joyceovog Josipa (Jusufa) i njegove ljubavnice Zulejhe. U ovom svijetu, najveću ljubav prema Bogu osjećao je Šejtan, kad nije htio da se pokloni čovjeku, a najveću patnju zbog ljubavi podnosi upravo on, jer je prognan na takav način da više nikada ne vidi lice svog ljubljenog (Boga). Campbell sve ove komparacije izvodi na tako pitak i rezumljiv način koji korespondira sa današnjim vremenom.
Njegova predavanja su aktuelna uvijek, svugdje i svima na svijetu, što je pravi dokaz klasičnosti njegove misli i riječi, ali i potpune modernosti (ako moderno posmatramo kao ono što je bitno u sadašnjem vremenu). Danas skoro da nema čovjeka u zapadnom svijetu koji nije čuo za čakre, aure ili nije upoznat sa nekom od New Age praksi koje oživljavaju paganske ili drevne religijske postulate, vjerovanja ili rituale. Campbellovo objašnjenje joge i energetskih centara u ljudskom tijelu, koje nazivamo čakre, jedno je od najpreciznijih i najjednostavnijih transformacija orijentalne misli u zapadni pragmatični koncept razumijevanja svijeta. Ove centre energije u svojim knjigama i predavanjima, Campbell objašanjava tumačeći našu kompletnu ljudsku prirodu, stvarnost fizičkog i mentalno-emotivnog svijeta ljudskog bića. Njegova knjiga „Myths to Live by“ kroz 12 poglavlja predstavlja 12 aktuelnih mitoloških platformi koje nam mogu pomoći na našem herojskom putovanju kroz današnju ličnu i kolektivnu stvarnost.
Za Campbella mitovi su javni snovi. Riječ mit potiče iz grčkog jezika i znači riječ, pripovijedanje, govor, priču. Mit je vezan za umjetnost. Interesantno je da u „Kratkoj istoriji mita“ Armstrongova posljednju kategoriju mita pripaja svijetu umjetnika, u današnjem vremenu. Logos, sa druge strane, znači također riječ, ali objektivnu riječ, opisivanje, misao ili govor i princip koji su svojstveni filozofima. Spoj umjetnosti i filozofije donosi spoznaju prave istine, ali na transcedentni načn, baš onako kako Campbell tumači Kantovu transcedentalno, do kojeg se ne može doći riječima niti logikom ili razumijevanjem. Ova spoznaja mora biti iskustvena.
Campbell često citira Zimmera kada kaže da se najbolje stvari ne mogu opisati riječima, sljedeće najbolje su uvijek pogrešno protumačene, a tek na trećem mjestu se nalazi razgovor. Povezujući „Kritiku čistog uma“ sa mitologijom zapravo duboko ulazi u mitove kao simbolični ili metaforički odraz onog najboljeg, kojeg ne možemo prepričati. Ako se metafora tumači kao činjenica ili simbol kao poruka dolazi do nerazumijevanja ili pogrešne interpretacije, što je čest slučaj u bilo kojoj religiji.
Bog nije činjenica. Campbell to tako uvjerljivo brani. Do njega se ne može doći racionalnim putem, tako da mu se da ime ili forma. Elementarne ideje nasuprot Narodnim idejama, Adolfa Bastiana, predstavljaju sukob dva sistema: unutarnje mudrosti (transcedentnog) i vanjskog formalnog kategoriziranja i normiranja stvari, koje izmišljaju pojedine grupe naroda za svoje kulturološke ili geografsko-klimatske potrebe.
Mitovi su različiti. Svaka je priča različita. Ali iste slike, teme i koncepti prožimaju svaku kulturu i njena usmena i pismena predanja o duhovnim i simboličkim svjetovima. Zato Aldous Huxley u svojoj „Perennial Philosophy“ kaže da mitovi dolaze iz ovih elementarnih ideja. Campbell na tome gradi svoju argumentaciju o jednakim prstupima transcedentnim istinama kroz svaku mitologiju na svijetu.
Obično kažemo da se mitovi dijele na priče o postanku, bogovima i herojima. Ali mitovi ne objašnjavaju uzroke, već povezuju čovjeka sa vanjskim svijetom. Tako postoje mitovi o životinjama, biljkama i duhovnim ciklusima vremena. Zajedničko im je da imaju četiri društveno relevantne funkcije koje im pripisuje Campbell. Mitologije imaju sljedeće funkcije: mističnu (koja je vezana za individulano povezivanje sa onim što se ne može opisati – transcedentnim idejema), kosmologijsku (koja odražava napredak u nauci, razvoju svijeta), sociološku (koja pokazuje hijerarhijske obrasce društvenih odnosa i uloga) i pedagošku (čija je svrha da vodi individuu kroz faze razvoja na sopstvenom životnom putovanju). Funkcija rituala je da mit pretoči u simboličku konkretizaciju povezanu u kolektivno vanjsko iskustvo koje mu daje smisao.
Smisao rituala se danas poprilično gubi. U ovom svijetu simulirane virtuelne mitologije, ostaju još poneke društvene ceremonije rođenja, vjenčanja i smrti koje se čuvaju u okvirima pristojnosti, ali ne u smislu ritualnog prosvjećenja. Međutim, Campbell je uvjereno pred kraj života govorio o tome kako će jedan budući svijet uključivati mit vezan za cijelu Zemlju i čovječanstvo. Za Campbella mitologija bez mistične funkcije, one tamo iza, one što se ne može opisati, onog Kantovog transcedentnog je čista ideologija. Mistično mora odražavati energetsko, jer je Bog transcendirana energija svijesti, tj. personifikacija energije. Personifikacija dolazi iz svijeta narodnih ideja i zavisi od historijskih okolnosti, a božansko dolazi iz svijeta čiste energije i pokretač je svijesti. Kada se previše bukvalno shvati simbol i poruka u simbolu dolazi do idolatrije. To je onda konkretiziranje simbola, a upravo je denotativno tumačenje simbola suprotno funkciji mističnog iskustva mitologije. Pretvara nas u robove religiji ili dnevno-aktuelnoj političko-ekonomsko vladajućoj eliti.
Mitologija i Campbell danas
Campbell u svojim predavanjima i turnejama javnih gostovanja pokazuje izrazitu harizmu, dovitljivost, te komparativni osjećaj za ironiju i aktualizira interpretaciju dubokih i antičkih misli ili koncepata, koji korespondiraju sa svakom kulturom i svakim vremenom. Jedna od zanimljivih komparacija koju Campbell pravi u smislu dvije istaknute božanske figure, je ona između Isusa i Bude u tri iskušenja, kroz koja su prošli prije dosezanja transcedentane energije prosvijećenosti. Ova tri iskušenja povezana su sa naše tri prve čakre (održanje ega/sopstva, požuda/seks i strah/dužnost).
U jednom od svojih predavanja, govoreći o svijetu hinduističkih bogova sa glavama slonova, šest ruku ili super moćima ekvivalentnim današnjim Avengersima, rekao je da naravno da Hindusi ne vjeruju da Zemlju drže četiri kornjače na leđima slonova itd., misleći na simbolizam ovih kosmologijskih mitova, koji ne treba uzimati kao činjenicu. Upravo to je problem sa današnjim mitologijama rata i propagandno-psihološkim manipulacijama koje dolaze iz masovnih sredstava komuniciranja. Mitologija može biti manipulativna psihološki, jer operiše na nivou nesvjesnih arhetipa i obrazaca bliskih nedokučivom, pokrećući u nama porive i instinkte za kupovinom ili vjerovanjima. Drevne obrasce preuzeli su moderni centri moći. Individua se veoma lako gubi u ovom svijetu, ukoliko je neobrazovana dovoljno da simbolično razluči od realnog svijeta. Vjerovatno je da su drevni narodi u tom smislu bili mnogo pametniji.
Ovaj gubitak individualnosti sredinom prošlog vijeka predvidio je Allan Wattts u svojoj analizi ubrzanog tehnološkog razvoja. Rekao je da će medij kojim ćemo komunicirati biti kombinacija video sadržaja (filmskog jezika) i laserske tehnologije. Proročanski je vidio virtualnu realnost. Međutim, Watts kaže da će nam i to dojaditi, pa će novi medij biti ugrađen u nas (Gates zagovara danas tetoviranje naprave koja bi zamijenila smartphone) na takav način da ćemo imati pristup mislima svake individue, što će dovesti do gubitka inidvidualnosti i potpune apatije čovječanstva.
Već danas vidimo da je stvarnost suvišna, a ulaskom u hiperrealnost tj. Baudrillarov simulakr odmakli smo se od stvarnog značenja realnog i životnog iskustva prostora i vremena, koje nam onemogućuju da simbol vidimo simbolično, a ne faktično. Baudrillar medijski život danas s pravom vidi kao simuliranu stvarnost zbog potrošačke ljudske potrebe za kupovinom neke ideje ili robe. U njemu nam se nude mnogi mitovi. Međutim oni su instant mitovi iz kesice kuhani u mikrovalnoj pećnici, a ne na pravoj vatri od pravih prirodnih sastojaka. Ukoliko se ne ponudi neki primordijalni mit (kao što je bio početni strah od virusa, koji je ljudsko društvo u svim kulturama ujedinio na par mjeseci), naš svijet bez mitova i potrebe za prolaskom kroz faze životnog putovanja heroja, biće izgubljen, jer će mu biti uništeno ono što ga čini čovjekom. Potreba za pričanjem priča, tumačenjem realnosti i unutarnjih procesa individue, na putu do onog tamo u svijetu elementarnih ideja koje se ne mogu izraziti riječima, biće ugašena, a put zatrpan mainstream dezinofmacijama i nebitnim znanjem sa društvenih mreža.
Watts zapravo hoće da kaže da je ljudskom stvoru potrebno mijenjanje, putovanje, neizvijesnsot, otkrivanje, prostor da se uđe u spoznaju transcedentnog kroz rast i laži, te naraciju i simbole, jer ukoliko se to izgubi, izgubićemo upravo Campbellovu mističnu funkciju mitologije, a time i osnovu onoga što nas čini ljudima. Spas ljudskog duha Armstrongova, kao i Campbell, vidi u stvaranju umjetničkih djela i koresponirajućim ritualima katarzičnog ili estetskog doživaljaja simboličnih predstava arhetipskih ideja i poruka.
Kroz komparativni lavirint antičkih, primitivnih, modernih priča, duboke i ozbiljne filozofije, religijskih shvaćanja, umjetničkih djela, rituala i kulturnih tekovina naroda iz svih krajeva svijeta, Campbell nas vodi sa lakoćom čarobnjaka i šamana u interpretaciji, a dajući bogatu inspiraciju za otkrivanje sopstvene arhetipske strukture na kojoj je bazirana lična i kolektivna mitologija koja prožima naše živote. Dokaz koji se nameće nakon susreta sa mišlju i energijom Josepha Campbella, jeste da je mitologija zaista jedna!
U nadi da će ove neobične komparativne misli zaintrigirati čitaoca da sam istraži energetski šarm intelekta Josepha Campbella, te dok se ne pojave njegova sabrana djela na našim jezicima, onima koji razumiju engleski jezik toplo preporučujem sva njegova djela, te specijalno „Power of Myth“ - razgovore sa Billom Moyersom, kao i serijal Campbellovih predavanja „Mythos“, ili pretraživanje i pretplatu (besplatnu) na radove na Joseph Campbell Foundation - www.jcf.org.
