Razgovarao: Sead Vegara

"Ne postoji niti jedan band s takvim stavom i proročanskom pričom koja će još dugo, predugo odzvanjati u našim ušima", kaže Andrej Korovljev, reditelj dokumentarnog muzičkog filma Tusta koji pripovijeda priču o pulskom punk-rock bendu KUD Idijoti i njihovom frontmenu Branku Črncu Tusti. Korovljev govori i o nastanku filma, samom punku, te reakcijama publike i Brankove bliže familije.

• Zašto ste se uopšte odlučili da snimite dokumentarni film o Branku Črncu Tusti i KUD Idijotima?

- Pula je na ovim pseudobalkansko-mitteleuropskim prostorima postala "brand" zbog rock and rolla i punka, radnika Uljanika, otpadnika, buntovnika, frikova, umjetnika, đanera i alkosa, a ne zbog izlizanog "turist-daj-pare" koncepta "vidi-arenu-zlatna-vrata-rivu" novokompovanog cruiser-turizma. KUD Idijoti, koji su naš specifični "underground špruc" prenijeli daleko, daleko, daleko preko Učke dovoljan su razlog za promišljanje o glazbenom dokumentarcu. No, nažalost, Tustina prerana smrt legendarne je doslovno preko noći okamenila u legende. Njihova glazba i poruke postale su u surovim vremenima zamrznute poput smrznutih partizana na Matić poljani.

Ostavštinu za sva balkanska putešestvija, aktualniju nego ikad danas citiramo poput Grunfovih parola iz "Alan Forda", to su za mene KUD Idijoti. Ne postoji niti jedan band s takvim stavom i proročanskom pričom koja će još dugo, predugo odzvanjati u našim ušima. Štorija o Tusti kao barjaktaru razuma, radniku, čovjeku, usporedo i iskrenoj ikoni borbe za pravdu i pravicu kakvu je teško osmisliti, a kamoli pronaći među pukom, jednostavno je morala biti ispričana. Kako se bavim filmom iskoristio sam taj medij, Dr. Fric je napisao odličnu, živopisnu i beskrajno zabavnu knjigu. Ponosni smo što smo sudjelovali u dokumentiranju treptaja povijesti, za koju iskreno mislim da je jedna od najsvjetlijih. I da, rođeni sam puležan, odrastao na glazbi KUD-ovaca, bitno za odrediti se unutar ruže vjetrova.

• Punk-rock bend KUD Idijoti je nešto najbliže što je Hrvatska muzička scena dospjela kultnim Ramonesima (a svirali su im i kao predgrupa na koncertu u Sloveniji). Da li mislite da je ovo poređenje na mjestu?

- Eh sad, to što su svim članovima banda KUD Idijoti "meksička braća" bili omiljeni band i što pripadaju žanrovskoj punk-rock glazbenoj etiketi... mislim da tu svaka sličnost prestaje. Ok, duge kose i kožnjaci, i to! No Ramonesi su, što god tko mislio, infantilna apolitična zvečka bez prizvuka ikakve dublje substance. Daleko od toga da tražim da se svaki punk band nužno mora se penjati na barikade, ali meni su Ramonesi (koliko god ih iskreno volim i cijenim) više puta u životu dosadili, dok KUD Idijoti nikada. Biti pjesnik, borac i punker te živjeti u brodskoj hrđi i pjevati o tome, doživljavam drugačije nego dokono snifati ljepilo i pjevati o tome.

KUD Idijoti su u našim sredinama ono što su idejno bili The Clash na otoku s jednom velikom razlikom: KUD-ovci se nikada nisu pomodarili i povlađivali trendovima. Za druge je vrijedilo da su tu "samo zbog para" u nekoj fazi karijere, a ironično, oni koji su tu krilaticu iskovali - nikada! I da, prisustvovao sam tom koncertu u Ljubljani i bez lokal-patriotskih floskula, KUD Idijoti su Ramonese i svirački i energijom otpuhali iako su svirali kao predgrupa pod radnim svjetlom sportske dvorane.

• Šta je prema Vama punk značio u ta vremena kada su svirali KUD Idijoti, a šta znači danas?

- Meni osobno, punk uvijek znači isto, njega nosiš u sebi i ne može promijeniti značenje. Kad ga iskreno prisvojiš i usvojiš postane neodvojivi dio tebe, tvog karaktera i svjetonazora. Kad malo bolje razmislim sve možeš promijeniti: poslove, partnere, prijatelje pa čak i spol, ali punkera u tebi jako, jako teško, naravno ako si ortodoksno iskren u toj našoj maloj "religiji". Ponovit ću po stoti put kako punk nije fashion, jednosezonska roba koju iznosiš i odbaciš. Punk-state-of-mind nije ziherica i zakovica. I sami KUD-ovci se nisu uklapali u tu sliku: duge masne kose, čizme iz brodogradilišta i fleke od ulja umjesto zakrpa na trapericama, ali u srcu i duši....

• Koliko se početna ideja i zamisao o dokumentarcu Tusta razlikuje sada od gotovog proizvoda?

- Ideja i osnovna zamisao ne razlikuju se uopće, senzibilitet i energija također. Ono što se razlikuje od inicijalne vizije do finalne projekcije je disproporcija u količini materijala. Mislio sam da ćemo ispričati priču u maksimalno 80-tak minuta trajanja i par desetina sati snimljenog materijala, a onda je krenulo... Snimili smo stotinjak sati materijala, krug sugovornika se širio svakim novim trenutkom, teme su otvarale jedna drugu... Montažerka, profesorica i dramaturginja Vesna Biljan napravila je čaroban posao u montaži. To je bila šuma materijala, pri tom napominjem super kvalitetnog u svim segmentima, u čemu sam se ja počeo gubiti jer sam htio sve, što više u film kako sam bio (i ostao) zaljubljen u takvu građu.

Vesna je profesorski postavila "framework" i tako je jedino bilo moguće. Pri tom nimalo nismo izgubili na emotivnim težištima filma, dapače neki dirljivi trenutci su se odjednom pojavili, a da ih prije nismo uvidjeli. I tako, prvi rez filma trajao je skoro pet sati i pri tom bio vanserijski ispunjen kako informacijama tako i emocijama unatoč svojoj duljini, a onda smo se teška srca morali lišiti kadrova, prizora, scena, glazbenih numera da bi film došao do forme pogodne za kino-distribuciju. Ono što mi nakon svih ovih projekcija i dalje laska je moment kada ljudi izjave da im je film prošao u trenu iako traje 110 minuta što je za dokmentarni film poprilično duga forma.

• Kakve su bile reakcije članova benda, kakve Tustine porodice, a kakva su reagovanja publike na dokumentarac?

- Bend kao bend, ima sto zamjerki, gunđaju zašto je ova stvar na tom mjestu u fimu, a nije ona; zašto nije ona priča i koncert dok baš je unutra onaj iz, ne znam, Miklavža pored Maribora, ali to je rock and roll... Ma šalim se, nakon što su vidjeli film rekli su: Šta samo to? A šta je s ostalim? Eto, za njih pripremamo seriju i za one koji žele još, a takvih je sve više. Super je to kako su reagirali i baš kažem Fricu koji je napisao knjigu "Moj život s Idi(j)otima" na tristotinjak stranica da je lako njemu trošit papir, ali nama filmsku vrpcu? Odgovara on da će nam posuditi memorijskih kartica...

Za nekog tko je odrastao na vinilima, apdejtan je i po pitanju filmskih snimanja, moram priznati! Nije da reklamiram, ali knjiga se čita u jednom dahu kao što se i ploče od Saletovog banda "Saša 21" slušaju u single boog-woogie punk dahu! Vrhunski su to likovi, nenadmašni KUD Idijoti. Posebno me dirnula emocija s kojom su na film reagirali Brankovi najbliži. Tog me najviše bilo strah, jer će svi ovi rokeri sutra popiti dvi-tri bire i sve ok, ali Maja, Ivan, Saška, Romina, Dragica, Anka... E toga me bio strah... Kad su me zagrlili i rekli da su suzu pustili i da Brankov duh leži u svakom kadru osvijestio sam da bi možda i stari Čić Tusta pristao na to da se radi film o njemu.

• Premijerno Tusta je bio prikazan na filmskom festivalu u Motovunu. Nakon toga je gostovao na nekim festivalima u regionu, a u Sarajevu je bio na repertoaru kina Meeting Point. Kakav je daljnji 'život' dokumentarca Tusta?

- Volimo reći - "punimo kina" i fakat je tako. Presretni smo kad dođemo i ugledamo prizor gdje se traži sjedalica više. Igramo po cijeloj Hrvatskoj i interes je zaista velik. Premijeru smo imali u Motovunu i to je bilo u pravom smislu sintagme "vatreno krštenje". S neba nas je počastilo 8.000 gromova i munja, ali izdržali smo; nas oko tisuću je do tri ujutro gledalo i pjevalo uz Tustu na legendarnom trgu gdje se prije Branka na platnu smucao i legendarni Veli Jože, ne znaš tko je zafrknutiji! Bili smo u Sarajevu gdje je bilo divno, toplo i baš ono - iz duše, tako prekrasna publika puna interesa, a posebno organizacija, svaka čast!

• Tusta je umro prije sedam godina. Da je danas živ, šta mislite da bi rekao za današnju muzičku scenu u Hrvatskoj(/regiji) i da li bi bend poput KUD Idijota danas uopšte mogao proći kod publike? 

- Upravo ono što je savršena poruka otpjevao je uz savršen tekst Saleta Verude u pjesmi "Kako je propao zapad":

Ne mogu ti nacrtati
Ne mogu ti opisati
Kako svi ponosno stoje
Pod svojom zastavom
Skupljaju srdžbu
Umjesto osmijeha
Kad je glupost velika
Propast tad je pravedna
Teret je težak, kazna je surova
Truba i sablja i loša sudbina
Kako je propao zapad.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans