Piše: Nisad Selimović
Ovogodišnje rođendansko izdanje Sundancea, slažu se mnogi, ponudilo je jedan od najboljih programa u zadnjih nekoliko godina. Mnoštvo dokumentaraca i igranih filmova je iznenadilo sadržajem posjetioce, a kritika desetak njih hvali na sav glas i oni će vjerovatno naći svoje mjesto na širem repertoaru američkih kina (što i jeste krajnji cilj). Jedan od dokumentaraca izazvao je tako veliku pažnju, u manjoj mjeri sadržajem koliko samim krajnjim produktom te načinom njegovog stvaranja. Riječ je o filmu Listen to Me Marlon, svojevrsnoj biografiji slavnog Marlona Branda u kojoj je narator - upravo on. O čemu se radi? Showtime mreža, na kojoj će ovaj dokumentarac doživjeti svoju TV premijeru kasnije ove godine, razvila je nesvakidašnji koncept kada su otkrili da je Brando tokom skoro cijele svoje karijere, od četrdesetih godina prošlog stoljeća, sve do svojih kasnih godina, snimao audio zapise na kojima je dokumentovao i diskutovao vlastiti život.
Tu ima sigurno 300 sati materijala. Kada smo ga na kraju uspjeli prenijeti na papir, imali smo hrpu visoku više od metra, govori reditelj filma Stevan Riley.
Koristeći ove zapise i dopunjujući ih sa raznim klipovima iz intervjua i drugih nastupa koje je Brando imao u karijeri, Riley je uspio kreirati film o Brandu u kojem je narator Brando. Rezultat je, kažu kritičari, pomalo jeziv - kao neka vrsta putovanja u glavu jedne od najzatvorenijih zvijezda Hollywooda ikada. Riley u početku nije bio ni siguran kako će snimiti film ni da će uspjeti.
Znao sam da ti zapisi postoje, ali ne i u kojoj mjeri. Marlon je bukvalno skrivao sve ove stvari u bunkeru pored svoje kuće. Nije čuvao ništa u kući, ali sve je bilo smješteno u taj bunker. Također, posjedovao je i mnogo pisanog materijala koji je donekle pratio audio zapise. To je vrlo zanimljivo, obzriom da je bio tako zatvoren i rijetko je davao intervjue, objašnjava Riley.
Brando je, ispostaviće se, bio i pravi zaljubljenik u audio tehniku, te su tako u njegovoj kući pronašli mnoštvo snimača zvuka i mikrofona. To je odalo i njegovu paranoičnu stranu, jer su mikrofoni bili smješteni po cijeloj kući, tako da je mogao bukvalno čuti šta se dešava u svakom uglu svog doma.
Također je bio i veoma zabrinut da ga CIA prisluškuje, posebno u godinama kada je bio aktivni aktivista pokreta za prava Američkih starosjedilaca, dodaje Riley.
Dokumentarac, s druge strane, ne donosi previše činjenica. Iako u filmu govori bukvalno o svemu, od svojih ranih godina, kroz mnoge uspone i padove u karijeri, promjenjivih pogleda na glumu, kao i na lični život - svoje brakove, suđenje sinu Christianu za ubistvo, pa čak i tragičnom samoubistvu kćerke Cheyenne, Rileyevo djelo je neka vrsta emocionalnog putovanja kroz Brandove misli.
Želio sam napraviti film koji donosi struju svijesti. Želio sam da to bude iskustvo u kojem plovite, radije nego da samo primate činjenice. Htio sam da to bude Marlon koji dijeli svoj život s vama, zaključuje Riley.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
