Piše: Vesko Kadić

Diploma sarajevskog Filozofskog fakulteta nije se slučajno našla u rukama Vladimira Vlade Balvanovića (1930-1970), jer je njegov filmski svijet viđen očima stvaratelja koji je odabranim kadrovima znao da vizualno promišlja stvarnost koja ga je subjektivno-esejistički okruživala. Balvanović je režirao preko 15 dokumentarnih i igranih filmova kratkog metra s kojima je nastupio na festivalima u Melburnu, Štokholmu, Puli, itd. Kao publicist surađivao je u tiskanim medijima Borba, Oslobođenje, Telegram, Svijet, te u filmskim časopisima Filmska kultura, Film i Sineast. Autor je knjiga “Razgovori sa Žakom“ i “Magija filma“. Nakon jednogodišnjeg stručnog usavršavanja u Parizu, nastanjuje se da živi i radi u ovome gradu, gdje radi i poslove asistenta režije kod Enrika, Vadima, Agostinija i Prata. Uoči odluke da se definitivno vrati u Bosnu, u blizini Pariza gine u svome Spačeku zajedno sa životnom suputnicom. Ova neobična biografija Balvanovića podsjeća na rano preminulog sineastu Ivicu Matića, jer je svojim prvim djelima obećavao istinski stvaralački filmski put.

Stvaralaštvo Balvanovića, naročito njegovi rani dokumentarni filmovi, moguće je tumačiti u neminovnom razvoju autora koji je sigurno imao na umu krajnji cilj: igrani film. Stoga i ne čudi što su mu prvi filmovi bili “vježbe“ za prelaz iz filmova stvarnosti u filmove fikcije, što će biti dokaz kad realizira dva kratka filma Dječak i konj i Koncert za klupu i orkestar. Filmom Djeca ovog svijeta (1958) napušta svijet čistog dokumentarnog prikaza, a on ujedno postaje indikativan, jer u fokusu svog filmskog interesiranja počinju da budu “mali ljudi“, bića koja još nisu “zagrizla“ u svijet odraslih. Balvanovića je interesirao svijet maloljetnika što prave prve korake u društvo bezakonja, što se vidi iz filma Zalutali (1957), a u fokusu su trojica maloljetnika koji trebaju da odgovaraju za počinjena djela. Kroz priču o postupcima ovih dječaka i uzroka koji su ih do toga doveli, Balvanović ulazi u širi problem vaspitanja gradske omladine.

Filmove koje je snimio prije ovoga odnose se na teme: Bosna i njena kulturna baština (Baština Semoradova pokoljenja, 1953); poslijeratna izgradnja zemlje (Poslije pustoši, 1954. i Drugi udar, 1954); bezdušna sječa šuma (Posljednji revir, 1956). Svi ovi filmovi kao da su zalutali u Balvanovićev filmski opus, osim filma U ergeli (1957) koji se može smatrati djelom u kome ovaj autor u prvi plan eksponira konje na čiji uzgoj se primjenjuje posebna pažnja... Uz zapaženu kameru Bakira Tanovića koja slikovito opisuje planinsku visoravan Borike, gdje je smještena jedna od najpoznatijih ergela konja, pratimo i Balvanovićev osjećaj za pojam lijepog, što je prirodni izraz koga prezentira estetika, jedna od filozofskih disciplina.

Filmom Dječak i konj (1961) koji nastaje paralalno s počecima “Sarajevske škole dokumentarnog filma“, Balvanović kazuje svoj poptuni otklon od slike koju ima čisti dokumentarac i razvija priču o prijateljstvu čovjeka i životinje, između kojih se rađa povjerenje rijetko viđeno i u ljudskom rodu. Ovo djelo ima naznake dramaturgije igranog filma u kome postoji razvoj radnje (otac ima namjeru da proda konja), kulminacija (ne pomažu ni dječje suze) i rasplet (nakon što posljednji put dječak pomiluje konja, koji je već ubačen u teretni vagon, na putu prema kući sreće traktoristu koji shvaća njegovu tugu). Film se završava scenom kada dječak, vozeći se na traktoru, u njemu otkriva jedno novo i buduće prijateljstvo. Pošto je riječ o filmu kratkog metra moguće mu je oprostiti patetičnost prizora koji bi u cjelovečernjem filmu djelovali kao sklop emocija na koje igra redatelj filma, da bi svojom pričom privukao i emocije kinopublike.

Dokumentarnim djelom Koncert za klupu i orkestar (1962), Balvanović kao da se oprašta od snimanja filma u BiH, pogotovo što je riječ o uratku kojeg je teškom mukom moguće svrstati samo u jedan rod, jer sam objekt (drvena klupa) može da djeluje kao svakidašnji predmet jednog velikog gradskog parka, a u sudejstvu s ljudima koji na nju sjedaju (kao da se „druže“) može da izazove asocijacije o prolaznosti života, jer se samo tijekom jednog dana na njoj izmjenjuju ljudi različitih životnih dobi, od mladića i djevojke do starca i starice. Sjajna kamera Đorđa Jolića, autora filmske fotografije koji se sve više uspinje na pijedestal vrijednosne kamere, u ovom Balvanovićevom filmu prati niz zbivanja koja se u tijeku jednog dužeg vremenskog perioda odvijaju na sasvim običnoj klupi. A, na njoj je moguće vidjeti penzionere koji se griju na jutarnjem suncu, odmaraju mlade majke s bebama, miruju neki dokoni ljudi, mladići i djevojke koji čekaju večernji smiraj grada, da bi do izražaja došle njihove intimne radnje.

Naglašenosti na snimcima asocijacije na pjesničke slike, čija lirika kinogledatelja udaljava od stvarnosti koja je, najčešće, neprijatna, baš zbog elemenata koji nedostaju ljudima svakodnevice, a to je bijeg u jedan nestvarni svijet, dodajmo za konac portreta Vladimira Vlade Balvanovića da je svojim filmovima želio da stvara maštovite slike, u kojima se svaki čovjek može osjećati bezbrižno i spokojno.

Inovator nove forme dokumnetarnog flma

Prije svega kazališni pisac, filmski scenarist i teoretičar filma Velimir Velja Stojanović (1940-1984) spada u onu vrstu bh. filmskih redatelja koji njeguju film oslobođen riječi, izjava i komentara, i u fokus svoga interesovanja stavlja teme koje se mogu ovaplotiti vizualnim načinom kazivanja. Završio je studije filozofije, i prvi dodir s amaterizmom učinio je kao glumac. Pored toga što je pisao za veliki broj čaopisa, predavao je i na Filozofskom fakultetu na katedri za teatrologiju. Najveći uspjeh je imao s filmom Ekspres, osvojivši Srebrnu medalju u kategoriji  igranog filma na festivalu u Beogradu 1970. godine.

Svoj prvjenac Ekspres (1970), Stojanović snima u urbanoj sredini, što će biti mjesto dešavanja svih njegovih filmova. Po sopstvenom scenariju, kameru je povjerio Danijalu Šukalu, montažu je radio Amir Hadžidedić, vrsni autor amaterskih filmova, a glume Mile Ćorović, poznati slikar, ljepotica Klara Lušić i njegov brat Nikola, također poznati redatelj kratkih i cjelovečernjih igranih filmova. Film bilježi jednu uobičajnu dnevnu atmosferu u sarajevskom Ekspresu, s jedinom neobičnošću koja se dešava između dvoje mladih dok objeduju, jer mladića nervira starac koji za njihovim stolom jede na svojstven i pomalo čudan  način, zalogaj po zalogaj. Nervozni mladić tek uspostavljenin odnosom, kao nevidljivim dejstvom mijenja prvobitnu idiličnu sliku između dvoje mladih.

Podrum (1971) u proizvodnji Sutjeska filma, po sopstvenom scenariju Stojanović režira više u formi kratkog igranog filma, jer je riječ o jednoj obitelji koja živi u podrumskim prostorijama neke zgrade, i načinu na koji im protiču dani s pogledom na vanjski svijet iz vizure podrumskih prozora. “I ptice  imaju bolji pogled na život“ – kao da govori ovaj film, i još kad se život odvija u podrumu, onda je poistovjećen jedino sa podzemnim životom štakora. “Kakav je to život, kad ljudima ne vidiš glave, kao da misle nogama“ – slobodno mogu meditirati ljudi iz  podruma, dodajući “Naše glave se kreću po stanu na nivou na kome se noge prolaznika kreću ulicom“. No uprkos tog neljudskog života, koji je deprimirajući u svakom pogledu i svakom trenutku, ovim obiteljima ne preostaje ništa drugo no da se pomire sa sudbinom takvog načina življenja.

Ambalaža (1972), predposljedni je film (snimio je još Čistilište) Velimira Velje Stojanovića učinjen u formi kratkog igranog filma. U njemu ponovo igra Mile Ćorović akademski slikar, a za kamerom je ponovo Danijal Šukalo. O sadržaju ovoga filma, njegov autor kaže: “U svakodnevnom, stvarnom ili lažnom standardu, čovjek je miran, blažen. Dovoljan je, međutim, mali incident da tu svakidašnju ravnotežu poremeti, da čovjeka čak izbezumi.  Takva jedna sićušna, anonimna „tragedija“ događa se junaku ovoga filma“. A, sam naslov filma kazuje o čemu je riječ.

Kada “administrator“ režira

Odmah nakon oslobođenja u BiH osniva se Podružnica za film, a prvi direktor je bio publicista Mladen Čaldarević. Dvije godine docnije Komisija za kinematografiju BiH prijavljuje poduzeće za proizvodnju filmova Bosna-film, a prvi direktor ove institucije postala je Dr. Sida Marjanović, koja će zajedno sa Slobodanom Jovičićem 1947. godine režirati prvi kratkometražni film Omladinska pruga Šamac-Sarajevo. Na temeljima republičke kinematografije okupljaju se prvi filmski radnici, a neki od njih odlaze na školovanje u Beograd i Zagreb da bi se osposobili za laborante, montažere i snimatelje. Na školovanje u Barandovo (Čehoslovačka) odlaze budući redatlji i scenografi. Neposredno nakon ovog zamaha bh. kinematografije, direktno iz gimnazijskih klupa stižu autorske prinove Hajrudin Krvavac, Nikola Đurđević i drugi.

S obzirom da je bh. kinematografija odmah nakon završetka drugog velikog svjetskog rata počinjala “ni iza šta“, baš kao i zemlja iz pepela, njeni kadrovi su morali ići na školovanje, dok je dio njih ostao u zemlji da bi kroz praksu izučavali najosnovnije odlike filmskog zanata. Bila je to prilika da samo neko kaže “Hoću da budem...“ i odmah bi, posredstvom partije bio postavljen na željeno radno mjesto. Stoga ne čudi što je prvi dokumentarni zapis realizirala Sida Marjanović, baš kao što će kasnije i Slobodan Jovičić, koji nije zaobišao ni jednu funkciju a da nije bio na njenom čelu, režirati mnogobrojne dokumentarne filmove.

Jedan od pvih filmskih kadrova koji se prihvatio režije filma bio je upravo Jovičić, rođen u Bijeljini (1918), gdje je završio srednju školu, a u Zagrebu studirao Poljoprivredno-šumarski fakultet. Učesnik je NOB-a, da bi se 1947. godine demobilisao, nakon čega prelazi na rad u kinematografiji, prvo u svojstvu jednog od organizatora proizvodnje. Slijede daljna interesovanja: bio je umjetnički direktor Bosna-filma, vršio je i funkciju direktora Sutjeska-filma, pet puta je bio predsjednik Udruge filmskih radnika, bavio se organizacijom proizvodnje nastavnog filma, bio je i jedan od osnivača Dvorane jugoslovenske kinoteke u Sarajevu, a nije ga zaobišao ni rad u redakciji tiska Riječi mladih. Prelaskom u zvanje slobodnog filmskog radnika dobiva status redatelja, i filmska karijera ovog svojevrsnog administrativca raste nezaustavljivom brzinom.

Nakon što režira dvije storije Mjesečnika br. 4 (1947), zajedno sa Sidom Marjanović režira i prvi dokumentarni film u povijesti bh. kinematografije Omladinska pruga Šamac-Sarajevo (1947). Riječ  je o proslavi otvaranja omladinske pruge, a prikaz te izuzetne svečanosti vidimo kroz pripremu dolaska prvog vlaka u Sarajevo u kome je bio i Josip Broz Tito. Od Šamca do Sarajeva kompozicija vlaka zaustavljala se na usputnim stanicama, što su zabilježele kamere pionira-snimatelja Jana Berana, Aleksanda Vesligaja i Vite Staševića. Daljnje režije Jovičića odnosile su se na reklamni film Astro (1953); Snježni vrhovi (1954), film o ljepotama bosanskih planina i njihovih snježnih vrhova; Susreti (1954), film evocira uspomene na susrete kojih je maršal Tito ima s glavnim gradom BiH; Ljudi i čelik (1954), riječ je kako nekadašnja mala željezara prerasta u veliki metalurški kombinat; Ruda, čelik i mašine (1956), film o svim fazama izgradnje metalurškog kombinata Željezare; Udvostručene smjene (1957), slike povijesti razvitka  fabrike sode u Lukavcu (snimatelji su bili Mihajlo Murko, Zijah Bačvić i Mustafa Mustafić)

Pored gore navedenih filmova Slobodan Jovičić realizirao je i nešto interesantnija djela koja su se odmakla od matrice propagande i jubileja. U njima ovaj autor dokazuje, ali ne baš s izuzetnom umjetničkom dosljednjošću, da je u stanju da režira filmsko djelo, ako ništa drugo a ono u okviru pukog zanata, što je više dojam tehničke prirode medija kojeg bi svaki film trebao da posjeduje a njegov autor da pokaže najosnovnija znanja iz gramatike filmske proizvodnje.