Piše: Marko Njegić
Odvojiti umjetnost od umjetnika ponekad nije lako. Uzmimo za primjer crno-bijelu romantičnu komediju s elementima drame Manhattan (1979.), jedan od najboljih filmova u opusu redatelja i scenarista Woodyja Allena koji je u međuvremenu postao – kontroverzan. Allen u Manhattanu glumi neurotičnog, dvaput razvedenog 42-godišnjeg TV scenarista Isaaca Davisa u vezi sa 17-godišnjom djevojkom Tracy (tadašnja debitantica Mariel Hemingway, nominirana za Oscara u kategoriji sporedne ženske uloge) koja će do kraja filma napuniti 18. Dobna granica za tzv. pristanak u New Yorku bila je i ostala 17 godina, tako da je veza Isaaca i Tracy "legalna", ali danas se na Woodyja gleda s povećalom. Iako se Isaac nećka oko Tracy baš zato što je premlada, čak je i ostavlja zbog svoje vršnjakinje Mary Wilkie (Diane Keaton), koja ironično komentira njegovu "Lolita" situaciju riječima "Nabokov se negdje smije, ako kužite što hoću reći", film kao da je najavio redateljevu stvarnu vezu sa znatno mlađom djevojkom.
Manhattan; režija: Woody Allen; uloge: Woody Allen, Diane Keaton, Meryl Streep, Mariel Hemingway; 1979.
IMDb rejting: 7.8/10
Rotten Tomatoes rejting: 94%
Dekadu i pol kasnije još je frapantnija bila dobna razlika između Allena i njegove djevojke Soon-Yi Previn, inače posvojene kćerke iz braka s poznatom glumicom Mijom Farrow da skandal bude veći. Kad su započeli vezu, Woody je imao 56 godina, Soon-Yi 21. Farrow se povlačila po sudu s Allenom, uključujući i optužbu da je on seksualno zlostavljao njihovu posvojenu kćerku Dylan dok je bila klinka, što je redatelj opovrgnuo, a Manhattan je predvidio i Woodyjev odnos s bivšom suprugom, zvijezdom Rosemaryne bebe, ali i njegovih filmova poput Grimizne ruže Kaira.
Naime, Isaac se brine što će njegova druga bivša žena Jill (Meryl Streep) napisati o njemu i njihovu braku u ispovjednoj knjizi, jednako kako se redatelj vjerojatno brinuo što će sve ex-supruga reći u dokumentarcu "Allen v. Farrow", u kojem je sudjelovala i izvjesna Christina Engelhardt, rekavši da je bila inspiracija za lik Tracy. Kad knjiga izađe i Isaac je pročita, u "allenovskom" stilu će reći "Od mene praviš da sam Lee Harvey Oswald". Nema što, Manhattan ispada vizionarska romantično-komična drama, ali s dozom naizgledne Allenove apologije, skrivene u izjavi Isaacova prijatelja Yalea Pollacka (Michael Murphy) "Mislim da je bit umjetnosti pružiti ljudima neku vrstu prolaska kroz situaciju, znate, tako da možete doći u kontakt s osjećajima za koje niste znali da ih imate".
Olakotna okolnost jest i da Manhattan nije priča o vezi Isaaca i Tracy (ona je sporedan lik), već britka "allenovska" opservacija kompleksnih muško-ženskih veza, svojevrsni fotonegativ Annie Hall, ali i film o Woodyjevu odnosu s "njegovim gradom" New Yorkom. "Obožavao je New York. Pretjerano ga je romantizirao. Za njega, bez obzira na godišnje doba, ovo je još uvijek bio grad koji je postojao u crno-bijeloj boji i pulsirao uz sjajne melodije Georgea Gershwina", govori Isaac u uvodnoj montaži obogaćenoj impresionističkim c/b kadrovima svakodnevice Manhattana i "gershwinovskim" taktovima "Rapsodije u plavom".
Ljubav prema New Yorku osjetljiva je u svakom trenutku filma o malim ljudima u velegradu, pa makar ga Isaac nazvao i "metaforom za propadanje suvremene kulture". Perfektno snimljeni Manhattan izgleda kao crno-bijela razglednica New Yorka s pokretnim slikama. Ključni toponimi velegrada savršeno su uhvaćeni u oku kamere sjajnog snimatelja Gordona Willisa (Kum) koji se voli igrati svjetlom i sjenom. Silueta Mary i Isaaca kako u sitne sate sjede na klupi i ispred njih se moćno nadvija Queensboro Bridge zasluženo je završila na plakatu filma, a posjet "Hayden Planetariumu" snimljen je kao da se oni doista nalaze među planetima, odakle ih na zemlju spušta njegova kasnija duhovita doskočica "Dobio sam ludi impuls da te bacim na mjesečevu površinu i počinim međuzvjezdanu perverziju s tobom".
Manhattan je prepun inteligentno napisanih sarkastičnih i (samo)ironičnih rečenica u Allenovu stilu: "Nisam bio u vezi sa ženom dužoj od one Hitlera i Eve Braun", "Tvoje samopoštovanje je za korak ispod Kafkina", "Zanimljiva grupa ljudi, kao glumačka ekipa Fellinijeva filma", "Nemoj me psihoanalizirati, plaćam doktora za to", "Mozak je najprecjenjeniji organ", "Tračanje je nova pornografija", "Misliš da si bog? Moram modelirati sebe po nekome". No, u vrlo slojeviti, nijansirani film duboko je uvučena bolna melankolija s obzirom na likove neispunjenih želja koji doživljavaju ljubav i gubitak u jednakoj mjeri dok Woody neprimjetno mijenja ton priče od slatkaste romantične komedije do gorke drame. Crno-bijela fotografija savršeno boja melankoliju Manhattana.
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
