Nuns on the Run; režija: Jonathan Lynn; uloge: Eric Idle, Robbie Coltrane, Camille Coduri; 1990.
Nuns on the Run (Časne sestre u bjekstvu) jedna je od mnogobrojnih kvalitetnih komedija iz ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, iz 1990. da budemo precizni, a koju možete pogledati u Moja TV Flix videoteci.
Za to je u mnogome zaslužan reditelj i scenarista Jonathan Lynn, koji je za protagoniste svog filma uzeo montipajtonovca Erica Idlea i tada “mladog k'o rosa“ Robbieja Coltranea, koji će početkom 2000-tih zasjati u adaptaciji serijala knjiga o čarobnjaku Harryju Potteru u ulozi lovočuvara čarobnjačke škole Hogwarts, dobroćudnog poludiva Hagrida. Glumački dvojac u Lynnovom filmu zrači komičarskim talentom, gotovo istim onim kao i nekada slavni dvojac Laurel i Hardy, poznatiji kao Stanlio i Olio. Gotovo pa nevjerovatan je komičarski tajming za repliku, fizički geg ili jednostavno izraz lica Idlea i Coltranea. Naravno, u pamćenje vraća i role Tonyja Curtisa i Jacka Lemmona iz fe-no-me-nal-ne komedije velikog Billyja Wildera, Some Like It Hot (Neki to vole vruće, 1959).
U samom otvaranju filma zatičemo ih na ručku u restoranu gdje dobijate utisak da su službenici u banci na pauzi, a momentima kasnije shvatamo da su ustvari dio bande pljačkaša. Kada im se kolega povjeri da je razgovarao sa šefom i odlučio da napusti život kriminala, te da je šef bio veoma susretljiv prema njemu, istog tog kolegu naći će mrtvog u gepeku kola. Brian (Idle) i Charlie (Colrane) će također pomisliti na promjenu životnog zanimanja, samo što će napraviti plan kako to da ostvare, te polovično i uspjeti u svojoj nakani. Nakon što opljačkaju kinesku mafiju i rasterete ih znatne sume novca, Charlie i Brian će se ne videći izlaza iz komplikovane situacije prerušiti u časne sestre i sakriti se u samostan.
Koliko god sami uvod filma djeluje zbrzan, toliko je scenarističko, pa onda rediteljski razigran u nastavku i samom završetku. Najbolji dio jeste upravo onaj kada Brian i Charlie prerušeni u časne sestre pokušavaju da prođu nezapaženo, te smišljaju kojekakve zavrzlame i priče kojima će opravdati stalno nošenje kofera (sa ukradenim novcem) sa sobom ili nemogućnost dijeljenja kupaonice sa ostalim klerom. Svakako, da bi filmska priča bila ispoštovana do kraja, treba da ima i ljubavni momenat. Tako je Brian zaljubljen u djevojku Faith (Camille Coduri), koja će prisustvovati činu pljačke Trijada, te i sama biti ranjena. Utočište će također naći u samostanu kod časnih sestara i pokušati da pronađe Briana.
Komedija Časne sestre u bjekstvu koju je Jonathan Lynn napisao i režirao mnogo toga duguje svome vremenu. To su bile devedesete i tada je sasvim normalno bilo, ustvari moglo bi se reći da je bilo nepisano pravilo, da film, pogotovo komedija, ne traje duže od sat i po. U 90 minuta se znala ispričati cijela priča, sasvim dovoljno vremena da drži pažnju, nasmije vas i opusti, taman toliko da na sat i po zaboravite na probleme svakodnevnice i uživate u pokretnim slikama. Dobre stare devedesete!
