Only God Forgives; režija: Nicolas Winding Refn; uloge: Ryan Gosling, Tom Burke, Kowit Wattanakul, Kristin Scott Thomas; 2013.
Reditelj Nicolas Winding Refn je rođen u Danskoj 1970. godine i poznat je po svojim oštrim i vizuelno stimulativnim filmovima. Od kada je uzeo stolicu i bacio je na svog profesora, te napustio filmsku školu koja mu očigledno nije dopuštala da napreduje, filmovi Winding Refna su jednako tako nasilni i beskompromisni. Njegov prvi film koji je režirao i napisao kada je imao 24 godine, naslova Pusher (1996), bio je izuzetno nasilan i beskompromisan uvid u kriminalno podzemlje i život dilera u Copenhagenu, te je uskoro postao kultni fenomen uvažen od međunarodne evropske kritike. Nakon uspješnog debija, Refn je napisao, producirao i režirao film Bleeder (1999). Ovaj film je presudna tačka oblikovanja karijere Refna, te će samo pripremiti filmski svijet na ultra nasilni, nadrealni, eskapistički naslov Bronson (2008) za kojeg tvrdi da njegov alter ego. Film je premijerno prikazan na Sundance Film Festivalu 2009. godine te ovoga intrigantnog Danca lansirao u prvoklasnu grupu svjetskih filmskih reditelja.
Nakon uspjeha u Cannesu sa naslovom Drive (2011), Refn se ponovno udružuje sa Ryanom Goslingom i snima svoje stilski najsuptilnije, a idejno najkompleksnije ostvarenje na kakvo veliki dio gledateljstva apsolutno nije navikao. Riječ je o filmu Samo Bog oprašta (2013), najčistijem primjeru refnovskog žanrovskog baroka, koji prati mladog zapadnjaka Juliana (Gosling) koji vodi klub tajlandskog boksa u Bangkoku. Jednog dana policija uhvati njegovog starijeg brata Billyja (Tom Burke) koji je silovao i ubio maloljetnu prostitutku, te otac nesretne djevojke Choi Yan Leej (Kowit Wattanakul) prebije i slučajno ubije Billija. Julianova majka (Kristin Scott Thomas) zamoli svog sina da osveti bratovu smrt... Da bi udovoljio majci, Julian se mora suočiti s “Bogom“, odnosno s penzionisanim policijskim poručnikom Changom (Vithaya Pansringarm) koji je dozvolio Choiju da ubije njegovog brata.
Dosljedan kao i uvijek, Refn se niti ovog puta nije pretjerano uzbuđivao oko recepcije svog filma, te je nakon premijere u Cannesu rekao da “umjetnost spaja i razdvaja ljude“, što je bio njegov odgovor na komentar jednog kritičara koji je istakao kako u filmu “stil dominira nad sadržajem“. Ipak, Only God Forgives, film je koji ćete voljeti ili duboko mrziti, ali koji svakako najprije trebate pogledati, s obzirom da se radi o naslovu koji zasigurno nagovještava globalne promjene u filmskoj poetici. Od prve replike, do položaja zadnjeg reflektora sa jarkom bojom, Refnov film je dosljedno osmišljen i proveden. Antički mit upakovan u azijsku pop kulturu, sa camp estetikom i rezervacijom za grindhouse kina sedamdesetih. U njemu se susreću američko ludilo i naivnost, te azijska snaga i smirenost. I jedno je samo sigurno. Iz tog stereotipnog, kitnjastostog, rasplesanog pretjerivanja u svemu, u čiji klub svako malo navraćaju David Lynch, Gaspar Noe, Alejandro Jodorowski, naravno i Quentin Tarantino, niti jedan dio tijela neće ostati na svome mjestu.
