The Son’s Room; režija: Nanni Moretti; uloge: Nanni Moretti, Laura Morante, Jasmine Trinca, Giuseppe Sanfelice; 2001.
Ono što je počelo kao lagana drama sa elementima komedije u filmu Sinova soba (2001), Nannija Morettija, pretvorit će se u, možda ne baš tešku i turobnu dramu, ali svakako ozbiljnu dramu. Italijanski autor kakav je Moretti, što podrazumijeva da piše, glumi i režira vlastite filmove, u svom desetom ostvarenju, Sinova soba, znalački ispisuje dijaloge i replike (zajedno sa scenarističkim dvojcem Heidrun Schleef i Lindom Ferri), odajući još većeg profesionalca uvjerljivo izgovarajući ih pred kamerama, te radeći istovremeno iza kamere, režirajući sebe i druge glumce.
Moretti pripovijeda priču o psihijatru Giovanniju (Moretti) i njegovoj sretnoj porodici koju čine supruga Paola (Laura Morante), kćerka Irene (Jasmine Trinca) i sin Andrea (Giuseppe Sanfelice). Giovanni ima vlastitu praksu, pacijente koje upoznajemo odmah na početku i koji se mogu učiniti i smiješnim. Supruga Paola također ima posao koji je ispunjava, dok se njihovo dvoje tinejdžera ponaša baš onako kako dolikuje njihovim godinama. Sina Andreaa u školi će optužiti da je zajedno sa prijateljem ukrao fosil iz učionice, što će dječarac negirati. Kćerka Irene trenira košarku i ima momka za kojeg baš i nije sigurna da li ga želi u svom životu.
U cijeloj toj opuštajućoj postavci filma ni na trenutak vam se neće učiniti da se nešto loše sprema likovima. Kada Giovanni odluči otići u kućnu posjetu pacijentu umjesto da ode sa sinom na trčanje, desiće se nešto što će promijeniti cijeli ton (i tok) filma. Andrea će sa prijateljima otići na more i poginuti u ronilačkoj nesreći. Shrvani od bola i tuge, Giovanni zato što je otišao u posjetu pacijentu umjesto da je ostao sa sinom, Paola zbog toga što ga je pustila da ide sa prijateljima, a Irene što se nije ni pozdravila sa njim, pokušaće u narednim danima da žive sa svim tim pitanjima “iznad glave“.
Sinova soba je film koji se može opisati kao ostvarenje o porodici koja se bori sa tugom što je u jednu ruku i ispravan opis. Ali, to baš i nije “pravi opis“. To jeste film o porodici! Porodici koja se sinovom smrću raspe na stotine komadića i koja prolazi kroz ponovni pronalazak. Otac, majka i kćerka će krenuti zajedno u avanturu otkrivanja vlastite povezanosti, te će na tom zbrkanom i teškom putu otkriti mnogo toga dobroga jedni o drugima. Da filmska zajednica to zna vrednovati pokazao je žiri Cannes Film Festivala, kada je Morettiju 2001. godine dodijelio Zlatnu palmu za najbolje ostvarenje.
