Piše: Nisad Selimović

Kada volite filmove, neminovno je da ćete uprkos naramku dobre volje neke morati propustiti, i to ne svojom voljom. Kada živite u Bosni i Hercegovini, ta vjerovatnost se progresivno povećava što se više dobrih nezavisnih filmova snimi. Naravno, holivudske mamilice smještene u izmišljene svjetove apokaliptičnih sadržaja i bajkovitih likova, nećete propustiti sve i da želite. Ali, zato postoji medij kućnog kina, na svu sreću. Još prije šest godina, svijet nezavisnog američkog filma je postao bogatiji za jedno ime. Jeff Nichols je svojim prvijencem Shotgun Stories, priči o polubraći sa američkog zapada koji se sukobe nakom smrti istog oca, osvojio kritičare i publiku i nagrađen je, između ostalog, i FIPRESCI priznanjem na festivalu u Beču. Četiri godine kasnije, 2011. Nichols je snimio svoj drugi film (kažu da je taj najteži u karijeri jer svi očekuju barem isti kvalitet kao onog prije i pritisak na reditelja je mnogo veći), triler, skoro-pa-horor Take Shelter, o mužu i ocu koji nakon što svijet zadese znane i neznane nedaće, mora spasiti svoju porodicu, pa i od sebe samog. Sa njim je osvojio 33 međunarodne nagrade, uključujući tri na festivalu u Cannesu. Može se reći da ga je krenulo i da prvijenac nije bio puka sreća.

Za zimskog raspusta A prošle godine, Nichols pristupa realizaciji svog trećeg filma (trenutno snima i četvrti), imena Mud, što u slobodnom prijevodu znači „blato“, ali ovdje je u funkciji vlastitog imena glavnog lika, te ime filma za DVD izdanje nije ni prevođeno. Sa njim, Nichols je nastavio serijal životnih priča smještenih u njegov rodni Arkanzas, ali i nizati nagrade. Što se tiče prijema, vjerovatno je dovoljno napomenuti da je ukupna ocjena na Rottentomatoes ovog filma 98 posto! Ko prati film, zna da se takav konsenzus među kritičarima vrlo, vrlo rijetko dešava. Priča, koja ima elemente stvarnih događaja, donosi vrlo jednostavan, ali famozno filmičan zaplet. Dvojica tinejdžera, Ellis (Tye Sheridan) i Neckbone (Jacob Lofland), žive na Mississippiju i u slobodno vrijeme, kao i svi dječaci, istražuju okolicu. Odmah na početku filma, Neck odvodi Ellisa da mu pokaže gliser na jednom od ostrva u ogromnoj delti moćne rijeke, koji je nekakva golema oluja bacila čak na drvo. Iako se ukazala sjajna prilika za zabavu, ubrzo će dvojica prijatelja shvatiti da na ostrvu nisu sami. U čamcu (i oko njega) živi Mud (Matthew McConaughey), bjegunac pred zakonom i divljom hordom koja želi osvetiti ubistvo člana porodice. Naime, Mud je u odbrani svoje djevojke ubio čovjeka, i smatrajući da je u pravu, pobjegao je na pomenuto ostrvo čekajući da mu se i ona pridruži. U čamcu koji visi na granama on vidi mogućnost za bijeg na otvoreno more, a dva tinejdžera, vjerujući u njegove famozne priče, vjerovanja i ljubav između dvoje bjegunaca, odluče da mu pomognu.

Čisti film Nekima će ličiti na Gooniese a nekima jednostavno na filmove koje smo gledali tokom zimskih raspusta. Istina je da je Mud vrlo pametna i jednostavna priča o odrastanju, prijateljstvu i ljubavi koja se, u ovakvom obliku i zapletu, može desiti samo na filmskom platnu, ali upravo zato ih i volimo. U stvari, šta tu ima da se ne voli? Zamislite sebe (ako ste muško) sa 14 godina i da ste našli čamac na drvetu. Zamislite čovjeka koji vas tretira kao sebi ravnog, a uz to je mističan kao lik iz stripa. I onda vas još  uvede u svoj svijet gdje caruje ljubav i zbog koje vrijedi živjeti i boriti se, a onda se i vama desi da vas poljubi ona u koju buljite danima... Sve to je Nichols sjajno i potpuno jednostavno upakovao u filmski paketić za koje prestanete vjerovati da postoje, u navali nečega za što trebate pročitati desetine hiljada stranica ploda nečije mašte da bi uopšte znali mjesto radnje. Da, potpisnik ovih redova ne konta previše pomamu oko Hobita i njegovog prethodnika osim kapitalizacije samog filma i unovčavanja mašte. Ali, ukusi se razlikuju.

Upravo zato, ako volite čisti film i onaj ushit koji on donosi, filmovi Nicholsa, ovog mladog američkog filmaša, su za vas. Njegov angažman skoro i da ne primijetite, jer film teče svojim tokom, ne pitate se kako i zašto, samo pratite radnju i želite da dobri momci pobijede na kraju. Možda je i Nichols, koji piše sve scenarije za svoje filmove, to najbolje opisao, kazavši da je Mud kao da „Packinpah režira kratku priču Marka Twaina“. Baš tako – u jednom trenutku dolazi do neminovnog krvoprolića gdje se ne zna ko na koga puca, a između dvije vatre nađe se neko nevin, naravno.

Fenomenalan kasting Druga vrlo bitna stvar, osim te pitke Nicholsove režije, koja nemjerljivo utiče na realizaciju i percepciju ovog filma kod publike je kompletna glumačka postava koja je osvojila najviše nagrada, ako podijelimo produkciju na segmente. Ne zovu McConaugheya tipičnim američkim „seljačićem“ (u dobrom maniru), bez razloga. Ovdje on to sjajno pokazuje i u Mudovoj koži on se osjeća kao u svojoj, vjerovatno. To možemo doznati jedino da ga pitamo, ali ako je dojam takav, onda ne treba više reći ni riječi o njegovom performansu pred kamerom. A njegova hemija sa obojicom mladih američkih nada, Sheridanom i Loflandom, opet dokazuje sjajan posao koji je uradila Francine Maisler, Nicholsova šefica kastinga. Dvojica malaca su uživljena u potpunosti u svoje uloge i teško da se i u jednom trenutku može primijetiti da obojica uopšte tumače svoje uloge, a ne da ih žive na ekranu.

U doba praznika, ako trebate preporuku za nešto što će vam ugrijati srca i dušu, i neće dodatno opteretiti ni budžet a ni sive ćelije, ne idite dalje od lokalne videoteke. „Mud“ ima sve što treba, tamam koliko treba.   Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje