Piše: Marko Njegić

Izgledalo je da će Mustafa Madarević izaći kao pobjednik nakon duge borbe s teškom bolešću, karcinomom pluća, ali to se nažalost nije dogodilo. Iako nedavno otpušten iz bolnice kući, u Zagrebu, odakle nije izlazio pazeći na zdravlje zbog korone, legendarni glumac nas je napustio ove nedjelje. Nije to jedan u nizu “fake news” natpisa o Mustafinoj smrti. Pokopavali su ga, nesretnoga, više puta unatrag nekoliko godina dok je bio živ, kao Morgana Freemana, no ovaj put vijest nije lažna.

Tužno, ali istinito, Nadarević je preminuo u 77. godini života. Od tih 77 godina, Mustafa je dobre dvije trećine proveo na daskama što život znače i pred kamerama, glumeći diljem bivše Jugoslavije, a najviše u Hrvatskoj, tj. Zagrebu. Rođen u Banja Luci 1943., Nadarević je već 1969. postao član Drame HNK u Zagrebu, a nakon što je započeo karijeru na daskama u Zagrebačkom kazalištu mladih.

S ulogama Pometa u "Dundi Maroju" ili Leonea u "Gospodi Glembajevima", Mustafa se afirmirao kao izvrstan glumac koji je bez problema mogao igrati i Cyranoa de Bergeraca i Figara. Kazalištu je ostao vjeran i tamo debitirao kao redatelj 1992. s "Letom iznad kukavičjeg gnijezda", da bi potom postavio nekoliko velikih predstava u Zagrebu ili Sarajevu poput "Balkanskog špijuna" Dušana Kovačevića i "Hasanaginice" Milana Ogrizovića.

Televizija i film bili su logičan korak dalje nakon kazališta i Nadarević se trajnije nastanjuje pred kamerama krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, ispočetka mahom u sporednim ulogama. S tadašnjih malih ekrana sjećamo ga se kao Ivišu u Prosjacima i sinovima i, napose, inženjera Duju u Velom mistu gdje je bio jedan od najpamtljivijih likova u velikom glumačkom ansamblu, od Borisa Dvornika nadalje.

Štoviše, Duje je (p)ostao jedan od Mustafinih zaštitnih znakova do kraja karijere: Nadarević se pokazao kao idealan utjelovitelj lika iz pera Miljenka Smoje, netipičnog Dalmatinca, ali – Dalmatinca. Glumio je šjor Duju kao da je rođen u Splitu, a zasjekao se u srce svakog fana baluna tumačeći riječ "branka" ili neposredno (s)kovajući ime nogometnog kluba "Hajduka" kad su on i ekipa (Milan Štrljić, npr.) "upali poput pravih hajduka".

U osamdesetima je bio upečatljiv kao Zijah u Kusturičinu klasiku Otac na službenom putu (1985.), zatim je dao izvanrednu ulogu u filmu Već viđeno Gorana Markovića (1987.) i još izvanredniju u Glembajevima Antuna Vrdoljaka (1988.). Među Mustafine važnije ili zapaženije filmske uloge ubrajaju se njegovi nastupi u Kuduzu, Gluvom barutu, Prazniku u Sarajevu, Puški za uspavljivanje, Oscarom nagrađenoj Ničijoj zemlji, Ljudožderu vegetarijancu"... pa sve do Bobetka u Generalu, njegove posljednje filmske.

Glumio je kod Pjera Žalice (Kod amidže Idriza) i Arsena Antona Ostojića (Ničiji sin, Halimin put), svaki put izvrsno. To su njegove ponajbolje uloge u novom mileniju, gdje je na malim ekranima uspostavio svoj novi "trade-mark" lik Izeta Fazlinovića "starog komuniste čvrstog kova" u humorističnoj seriji Lud, zbunjen normalan, emitiranoj od 2007. do 2016. godine.

Izet je za Nadarevića bio novi Duje, kamen temeljac njegove TV karijere, ali dijametralno suprotan lik, što samo potvrđuje koliko je bio odličan glumac. U moru novomilenijskih sitcomova s ovih prostora, Fazlinović je zasigurno najbogatija glumačka kreacija zahvaljujući Mustafi koji je nasmijavao publiku pred malim ekranima obraćajući se slici Josipa Broza Tita, pucajući iz dvocijevke u plafon, ispijajući rakiju od milja nazvanu dalmatinka itd.

Treba li odabrati njegovu najpopularniju ulogu, Izet bi bio u vrhu, ali ako se bira najbolja, nije ni u top-pet; odabir pada na Leonea Glembaya u Vrdoljakovu filmu Glembajevi. Nadarević je odigrao jednu od psihološki najnijansiranijih uloga u nekom hrvatskom ili ex-jugoslavenskom filmu, ali i šire. Njegovo minuciozno utjelovljenje postupnog psihičkog rastrojstva lika nadilazi granice ovih prostora.

Naj-uloge pred kamerama
1. "Glembajevi" (1988.)
2. "Već viđeno" (1986.)
3. "Otac na službenom putu" (1985.)
4. "Velo misto" (1979. - 1981.)
5. "Kod amidže Idriza" (2004.)

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija