Piše: Nisad Selimović
"Naša svakodnevna priča", teško je povjerovati ali tek prvi dugometražni igrani film naše rediteljice Ines Tanović, doživio je premijeru u okviru Takmičarskog programa 21. SFF-a. Tanović je do sada režirala pregršt dokumentaraca i kratkih filmova, i to je iskustvo iskoristila na najbolji mogući način - kao da je akumulirala silno znanje i tempirala ga (naravno nije, ovako kasan ulazak u dugometražne vode rezultat je najvećeg problema svih filmaša, finansiranja), te ga onda ispoljila na trijumfalan način: filmom koji s ponosom možemo zvati domaćim. Radnja je smještena u Sarajevo, u trenutno vrijeme i prati porodicu srednje klase koja se bori sa svojim, ali i opštim problemima u kojima se naše, čak i dvadeset godina poslije, poslijeratno društvo suočava. Okovani u nekakvu apatiju gdje sve izgleda kao da samo može biti gore a svi se nadamo da će biti bolje, porodica Sušić vodi bitke za koje ste sigurno čuli, ako ne i doživjeli - otac sve nešto čeka da mu dođe na gotovo jer je godinama donosio prihode u dom, sin pokušava da ima svoj život ali mu i ne ide najbolje, kćerka je u inostranstvu i nikako da se uda, dok se majka, naravno, brine o svemu bitnom i nebitnom.
"Naša svakodnevna priča", BiH; Režija: Ines Tanović; Uloge: Uliks Fehmiu, Jasna Bery, Emir Hadžihafizbegović, Maja Izetbegović
Zvuči kao suhoparan predložak, jer zašto gledati na ekranu ono što živimo svaki dan, ali film Tanovićeve to zaista nije. On donosi tu svepoznatu storiju kroz jedan izuzetno pitak način u kojoj glumačka ekipa briljira, od Uliksa Fehmiua koji tumači sina, preko Emira Hadžihafizbegovića u ulozi tvrdokornog tate, sve do vrloo iskrene uloge majke Jasne Bery. Svi zajedno, oni tvore cjelinu koja se nikada ne kruni, koja se kotrlja kroz naše duše i srce i ostavlja trag, i ipak na kraju ipak ostane čvrsta kao stijena, baš kako je to rediteljica i zamislila. Izuzetno je teško snimati film o običnim stvarima, o svakodnevnici. Kako zauzeti stav prema brojnim sitnicama koje život znače a naizgled nisu tako bitne da bi ih se spominjalo? Šta odabrati da bude dio filma a šta ostaviti po strani? Ono za što ni sami nismo svjesni da je ogroman dio naših života, Tanovićeva je godinama upijala i kroz vlastiti lakmus papir propustila u devedeset minuta čiste filmske priče, drame koja nije kao tuč i u kojoj se fabula ne širi naokolo u slijepe ulice dramaturgije. Tome smo često bili svjedoci kada su u pitanju domaći filmovi, pa i filmovi regije, ali to ovdje nije slučaj. Rediteljica ovdje stoji rame uz rame najvećim rumunskim rediteljima koji haraju ovim programom zadnjih godina, koji su zanat pretakanja životne, porodične drame u pitko filmsko štivo apsolvirali već odavno.
"Priča" je, koliko film o sarajevskoj porodici, film i o Sarajevu samom. Opet krivicom rediteljice, koja savršeno barata vizurama našeg glavnog grada, ona nam na suptilan i neopažen način stavlja pod kožu Sarajevo, kao da ga nikad nismo u životu vidjeli. Nema tu glorifikacije ničega, ništa nije lijepo bez razloga u tom mizanscenu i u njenom filmu ne žive heroji. Ali, s druge strane, ko god živi ovaj život ovdje, našu svakodnevnu priču, taj mora biti heroj svakako. Upravo zbog toga, ako ste nezahvalni na svojim životima, možda je ovaj film sjajna prilika da shvatite kako stvari mogu vrlo lako biti gore. Kada porodicu Sušić zadesi najveći problem, biće vam jasno da su njihove nesuglasice, zbog kojih se svakodnevno sukobljavaju, u suštini nebitne. Možda je to i najveći kvalitet ove bosanske drame - katkad će vam potjerati suze u oči, ali ćete na kraju biti bogatiji za iskren životni savjet. A takve stvari su neprocjenjive.
Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje
