Piše: Benjamin Hasić
U susret 23. Sarajevo Film Festivalu i projekciji filma Good Time u programu Open Aira u nedjelju 13. augusta u 20.30 sati, Filmofilov saradnik piše detaljan prikaz opusa braće Safdie.
Rediteljski dvojac, braća Josh i Ben Safdie su, već sada, doslijedni nasljednici njujorških indie autora kao što su John Cassavetes, Abel Ferarra i Jim Jarmuch, koji, uprkos različitim estetskim pristupima filmskoj umjetnosti, posjeduju poseban senzibilitet ka kreiranju uličnih priča o marginaliziranim likovima u ogromnoj metoropli.
Ovaj dvojac je do sada snimio pet filmova: The Pleasure of Being Robbed, Daddy Longlegs, Lenny Cooke, Heaven Knows What i Good Time, koji će biti prikazan na ovogodišnjem SFF-u u sklopu Opena Air programa. Ono što je zajedničko za sve njihove filmove jeste osjećaj za „sitne“ trenutke ljudskog postojanja, lišene prekomjerne dramatičnosti. Ovakav pristup pripovijedanju svoje korijenje vuče iz njujorške filmske tradicije, koja, još iz vremena Johna Cassavetesa, bježi od linearnih, šablonskih priča i ideja.
Daddy Longlegs (2009) je film o Lennyu, razvedenom ocu dvoje djece koji radi u kino-dvorani. Radnja se dešava za vrijeme dvije sedmice koje Lenny mora provesti sa svojim sinovima Sageom i Freyjom, a Lenny nije sposoban da brine o djeci. Ovaj, prvi „ozbiljni“ film braće Safdie, u sebi sadrži nagovještaje autorskog stila koji će doći do izražaja u kasnijim filmova. Prednost lika nad narativnom, scene u eksterijeru po ulicama New Yorka, izgubljeni likovi čiji je manjak samosvijesti najveći „grijeh“ samo su neki od toposa koji će se pojaviti u svakom od njihovih budućih filmova.
Njihov slijedeći film je izvrsni dokumentarac Lenny Cooke (2013) koji je sniman više od deset godina i koji prati Lennya Cookea, mladog košarkaša iz Brooklyna, najboljeg mladog igrača u to vrijeme (rangiran ispred budućih zvijezda Carmela Anthonya i Lebrona Jamesa). Ovaj film u sebi ima jednu od boljih savremenih dokumentarnih scena, u kojoj tridesetogodišnji Lenny, sada već propali talenat, razgovara sa mladom, bahatom verzijom sebe, dajući mu savjete o tome kako treba da se ponaša. Ova scena je tipična za braću Safdie jer ukazuju na to koliko je tanka linija između mašte i stvarnosti. U njoj vidimo da se ovaj dvojac kreće sa izmnimon lakoćom između konkretne stvarnosti i one snolike komponente koja čini naše živote i koju često zapostavljamo.
Heaven Knows What (2014) je nastavak potrage za onom granicom između stvarnosti i umjetnosti. Film je nastao prema romanu bivše narkomanke Arielle Holmes, koja u filmu glumi sebe. Po ustaljenoj Safdie tradiciji, u film pratimo njeno putovanje iz "nule u nulu" po sivim ulicama grada kojeg toliko vole. Ovaj film je možda njihov najzreliji uradak i pokazuje specifičan autorski pečat.
Good Time je još jedan film o traumatičnim putovanjima zapostavljenih članova društva. Radnja započinje u New Yorku i nastavlja se u predgrađu, bavi se neuspješnom pljačkom banke nakon koje mentalno zaostali Nick (Ben Safdie) biva uhapšen. Nickov domišljati brat Connie (Robert Pattinson) ga pokušava spasiti.
Ono što je zajedničko za sve filmove ovog dvojca je uticaj Direct Cinema pravca koji zajedno sa neorealizmom čini stilsku okosnicu njihovog opusa. Scene su većinom snimljene teleobjektivima koji likovima daju prostor da budu prirodniji i samostalniji, dok ih krupni planovi zarobljavaju u svijet vlastite izgubljenosti. Razvodnjena dramaturgija koja izbjegava princip direktne kauzalnosti kako bi se izgradio poseban ritam i atmosfera u filmovima braće Safdie također služi i gradnji trodminezionalnih, dubokih likova. Lik za njih ima veliku prednost nad pričom, što znači da je glumac u centru svakog od njihovih filmova. Ovo je, sudeći po kritikama sa kanskog festivala, vjerovatno istinito i u slučaju filma Good Time.
