Piše: Marko Njegić
Polovica šestog mjeseca je debelo iza nas. Još malo i prošlo je pola 2020. godine. Nije još vrijeme za rekapitulaciju televizijske 2020., ali ako bismo trebali izdvojiti zasad najbolje serije prve polovine godine, top-ten izbor bi pao (ne nužno ovim redom) na I Know This Much Is True, ZeroZeroZero, Devs, Gangs of London, Ozark 3, The Outsider, Westworld 3, The Plot Against America, Tales From The Loop i – Normal People. Irska serija, adaptacija romana Sarah Rooney nastala u produkciji BBC-ja i Hulua, mogla bi se do isteka godine popeti na sami vrh liste. Posrijedi je prilično izvrstan primjerak romantično-dramske televizije za mlade, što je žanr kakav se ne viđa dovoljno na malim ekranima, gdje mahom prevladavaju komedije poput Netflixova Sex Education. Ita O’Brien je koordinatorica scena seksa na obje serije, ali Normal People nije Sex Education 3, iako će humorna frka s grudnjakom krasiti barem jednu takvu sekvenciju.
To je nešto drukčija serija za mlade/o odrastanju, snimljena poput dobrog nezavisnog filma, utoliko prava mini-revolucija na televiziji gdje se revolucijom olako naziva svaki drugi "binge" materijal. Ova serija ide protiv "mainstreama" i nadmašuje većinu produkcije kvalitetom, režijom, pričom i likovima do kojih nam je istinski stalo. Nešto ovako romantično-intimno nije svojstveno serijama, barem ne u ovom žanru. Za Oscara nominirani irski redatelj Lenny Abrahamson (Soba) napravio je odličan posao s mladim glumcima Daisy Edgar-Jones i debitantnom Paulom Mescalom u ulogama Marianne i Connella. Ona izgleda (i glumi) kao kombinacija Mary Elizabeth Winstead i Mackenzie Davis, on je, pak, nježnija inačica Franza Rogowskog. Abrahamson je već u filmu Room pokazao kako može dojmljivo prenijeti intimno iskustvo protagonista i doživljajne senzacije svijeta oko nas, a jednako tako pristupa i u redu na ovoj seriji koju je korežirao s dobitnicom BAFTA-e Hettie Macdonald (TV film White Girl).
Svatko od njih je režirao po šest od ukupno 12 epizoda prosječna trajanja oko pola sata. Prva (Abrahamsonova) polovica je impresivnija zato što neke epizode u drugoj variraju (u emociji), kao što to često biva s modernom televizijom. No, za razliku od mnogih serija, Normal People minimalno kupuje vrijeme i razvlači priču, ovdje konkretno u pogledu "hoće-li-ili-neće biti zajedno". U jednom trenutku ljubavna priča se prestaje razvijati prirodno i više djeluje kao da kreatorice Rooney i Alice Birch namjerno ubacuju prepreke za zajedničku sreću Connella i Marianne. Međutim, to je kratkoga vijeka, a na neki način i odgovara "životnoj" ljubavnoj priči mladih ljudi u 21. stoljeću, punoj uspona i padova. Naslov serije, konačno, tipuje na "normalne ljude", ne filmske zvijezde iz "mainstream" romantične komedije.
Veze su i prije novog milenija znale biti teški kaos, posebice prve ljubavi, popraćene početničkim greškama s obje strane, (k)od momka i djevojke koji se tek uče ljubavi i životu. Normal People govori baš o tome i potragu za ljubavi i (ljubavnim) smislom života oslikava nježno i sućutno. Edgar-Jones i Mescal imaju možda najsnažnu romantičnu kemiju na televiziji uz Domhnalla Gleesona i Merritt Wever iz serije Zajednički bijeg koja se razvodnila nakon prve tri epizode. I kemija i serija. Srećom, u Normal People to nije slučaj: kemija glumaca je postojana čak i kad njihovi likovi nisu zajedno, a serija drži pažnju i prilikom kratkotrajnih padova ritma, tj. lutanja. Šestosatno trajanje je ovdje primjereno jer doista upoznajemo likove koje doista i vrijedi upoznati te provesti s njima šest sati, svojevrsni preslik njihovih (približnih) šest godina povezanosti, od srednje škole do fakulteta.
Režija je evokativna u prikazu turbulentnog razdoblja kasnog puberteta i adolescencije, na mahove snolika kao da preslikava nečije (o)sjećanje, a svakako postiže pretresanje gledateljevih dobrih i loših momenata iz datog perioda, počevši od nevinosti prvih poljubaca. Lica glumaca u krupnom planu uspijevaju predočiti emocije iz fotoalbuma svakog srednjoškolca i studenta, ali ponajprije, naravno, one vlastite. Connella i Marianne upoznajemo u srednjoj školi. On je omiljen u društvu, ona izopćena kao čudakinja, no pametnica, "very sensitive person", osobena, "she's all that" djevojka koja je i ovako lijepa, a može zasjeniti najveću ljepoticu kad se dotjera. Ipak, Connellov kukavičluk da je predstavi kao curu prijatelji(ca)ma koji je ismijavaju postavlja trnje na njihov životni put od crvenih ruža.
Kad dođu na fakultet u Dublin, situacija je obratna jer ona je popularna, a on povučen. Dakako, život i ljubav će ih opet spojiti, ali i odvojiti - novi dečki i cure za koje znamo da ih "nisu vrijedni", "samo prijatelji" faza koju je teško održati kad žele spavati jedno s drugim i srce šapuće vezu... "Love Will Tear Us Apart", prijete stihovi obrade melakoličnog klasika Joy Divisiona na lijepom, mada ponekad predoslovnom soundtracku serije koji podcrtava osjećaje likova od tuge do sreće, od depresije do euforije kao prilikom posjeta noćnom klubu (parijanerski remiks pjesme "Hey Now" London Grammar). Osjećaji su već dostatno osjetni s ove strane ekrana, (do)dirljivi. Serija s puno životno-filmskih detalja prenosi čitav spektar romanse dvoje ljudi kojima nikad neće biti isto/ovako dobro s drugima, premda to ne znači da će moći ostati zajedno do kraja životnog putovanja, ali pokušavaju umiriti jedno drugo i gledatelje s trima riječima. "Bit ćemo OK".
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
