Piše: Sead Vegara

Zašto ljudi snimaju romantične drame, komedije... bilo šta što ima prizvuk romantičnog? Da bismo nešto naučili iz njih? Ne bih rekao. Doduše, možda poneku repliku i kako flertovati, zavoditi, ali bićemo iskreni. Romantične drame, komedije... (i bilo šta što ima prizvuk romantičnog) se snimaju radi onih usamljenih srdaca koja još uvijek nisu našla partnera i koja će nadu i spas, za određeno vrijeme, potražiti baš u gledanju takvih filmova. To su filmovi u kojima se momak i djevojka upoznaju, zavole, pa prekinu, pate jedno za drugim, ili se ne podnose i na kraju završe zajedno, ili su najbolji prijatelji, a on/a se ženi/udaje, ili... kombinacija ima mali milion. Limunada je u narodu poznatiji termin za takvu vrstu filmova. Postoje dakle obične limunade, gorke, zašećerene i dobro slatke limunade.

Jedan dan, r. Lone Scherfig, gl. Anne Hathaway, Jimm Strugess, Patricia Clarkson, Ken Stott, Rafe Spall, Romola Garai, 2011.

IMDb rejting: 7.0/10

Rotten Tomatoes rejting: 36%

Film One Day svakako spada u takvu vrstu filmova samo što je izvorno u pitanju istoimeni bestseller Davida Nichollsa iz 2009. koji je autor pretočio u scenario. U historiji filma malo je filmova koji su rađeni kao ekranizacije književnih djela, a da su zaista uspjeli dočarati ono što je pisac napisao i opisao u knjizi. Za takvo nešto zaista morate imati genijalnog scenaristu (ili više njih) koji će uspjeti samu bit i dušu knjige prenijeti u scenario ostajući vjeran izvornom tekstu i, naravno, dobrog režisera kojeg neće ponijeti nekakav umjetnički zanos da od toga napravi nešto što će biti razumljivo samo nekolicini ljudi. Francis Ford Coppola i Mario Puzo su sa Kumom dokazali da je moguće od odlične knjige napisati odličan scenario i snimiti jedan od najboljih filmova svih vremena. Svoju prozu Nicholls je pretočio u iznimno lijep scenario kojeg je danska rediteljka Lone Scherfig pretvorila u slatku limunadu. Kada kažem slatku limunadu ne mislim na nešto čime ćete se željeti osvježiti baš svaki dan, ali definitvno nešto čime ćete sebi htjeti ugoditi barem jednom svake godine, pod uslovom da ste takva romantična duša.

Priča počinje 15. jula 1988. godine, na dan Svetog Swithina, gdje nakon prijateljski provedene noći zajedno pratimo Emmu (Anne Hathaway) i Dextera (Jim Sturgess), njihovo prijateljstvo, u periodu od preko 20 godina, prikazujući ih svaki put na isti dan, 15. jula. Svi usponi i padovi, kako u profesionalnom, tako i u privatnom životu se prelamaju svake godine na isti dan 15. jula, a Emma i Dexter, koliko god bili nesavršeni jedno za drugo, toliko su stvoreni jedno za drugo. On će utjecati na nju svojom impulsivnošću, dok će ona opet na njega djelovati svojom ozbiljnošću, što će ih činiti boljim jedno za drugo. U svim tim usponima i padovima i seriji odnosa sa drugim ljudima kroz film će se provlačiti živopisni i višedimenzionalni karakteri poput Dexterovih roditelja (Patricia Clarkson i Ken Scott), te Iana (Rafe Spall) i Silvije (Romola Garai) koji na papiru izgledaju kao stvoreni za dvoje glavnih protagonista samo što to u toj filmskoj stvarnosti baš i nije tako.

Način na koji je Nicholls koncipirao knjigu, a time i scenario za film, a rediteljka Scherfigova uspjela da orkestrira svakim kratkim segmentom priče (pri tome zahvaljujući i montažeru Barneyju Pillingu) prateći dvoje glavnih likova godinama svaki put na isti dan, pri čemu se svakako ne smije zaboraviti i prelijepo melanholična muzika Rachel Portman, se čini kao veoma slatko i dopadljivo rješenje za klasičnu ljubavnu priču, koju je film One Day učinilo lijepim i zanimljivim filmskim ostvarenjem.