Piše: Lejla Panjeta

Sjećamo li se još maski, rukavica, policijskog sata, kazni za grljenje na ulici, držanja socijalne (ali ne i čisto fizičke distance), poplave vijesti o smrtonosnom virusu, propagiranja ove ili one vakcine...

A dezinfekcije svih mogućih površina i dijelova tijela?

Testiranja? Dobrovoljnog i obaveznog? Kućnog i institucionalno regulisanog? Testova lažno pozitivnih i lažno negativnih ili tačno pozitivnih i tačno negativnih???

Izlaska do pijace, kao odlaska u minsko polje?

Praćenja kontakata. Nosanja i ganjanja papira i potvrda o vakcinaciji i preležanoj bolesti.

Nije bilo tako davno. Samo prije dvije godine.

Svijet se vratio u neku staru normalnost, ali je kolektivana amnezija dokaz da od 2020. do danas (i ko zna još koliko) nešto nije bilo u redu sa vrstom zvanom homo sapiens. Ovu tvrdnju teško je osporiti. Ako ništa, zaista jeste harao virus, koji je prijetio da uništi cijelo čovječanstvo. Novija istraživanja kažu da nam prijeti još gori virus. Znači li to još goru budalaštinu nametnutu od strane vladajućih, koji manipulacijom strahom mogu učiniti sve da homo sapiens izgubi svaku logiku, koju je hiljadama godina razvijao? Šta je ono što nas odvaja od životinja vođenih instinktom za preživljavanjem? Kultura. Umjetnost. Izražavanje o svijetu koji nas okružuje na originalan i kreativan način. Ali i pristojnost, bonton i pravila lijepog ponašanja. Zašto onda u filmskoj umjetnosti toliko malo tema ili ideja koje obrađuju nedavni period u kome smo se svi našli. To je nešto što je vrlo blisko, još uvijek prisutno, ali filmska umjetnost je globalno skoro pa nijema na tematiku pandemije.

Jedan je od najgadnijih horora

Na samom početku pandemije na svim kanalima odmah su iz naftalina izvučeni svi filmovi o virusima. Domaća Variola Vera, na primjer, jedan je od najgadnijih horora na prostorima Jugoslavije. Najgledaniji filmovi na Netflixu bili su filmovi o bolestima i epidemijama, kakav je film iz 1995. godine - Outbreak. U samom vrhu su Contagion, Carriers, I am Legend, Quarantine, World War Z, te mnogi drugi, kao i svi filmovi i serije na temu zombija, vukodlaka i vampira, čiji mitološki likovi prenose smrtonosni virus putem kojeg homo sapiens prestaje biti inteligentna životinjska vrsta kakvom se doživljava. Potreba da se objasni neobjašnjivo ili fatalističko, te da se pri tome svijet spasi i vrati u normalu osobenost je holivudskih naracija. Mission: Impossible II ne bavi se koronom već virusom chimera. I to dvadest godina prije korone. Sve ostalo je skoro isto.

No Time to Die bavi se heraclesom, virusom od kojeg nas spašava James Bond. Teoretičari zavjere svakako mogu postaviti pitanje: šta je starije, kokoš ili jaje? Odakle inspiracija za smrtonosni virus? Da li umjetnici poput Julesa Vernea stupe u kontakt sa nekom božanskom kreativnošću, pa to iskustvo učini njihova djela proročanskim? Ili prosto oni koji imaju određeni finansijski interes dobiju dobre ideje od umjetnika i naučnika, pa kreiraju našu stvarnost po uzoru na te bizarne ideje?

Umjetnost je uvijek imala za svrhu da se obraća svijetu oko sebe ili da ga podražava. Pandemijska situacija u kojoj se našao skoro cijeli svijet, ako ništa tragikomična je, groteskna, nadrealna, stravična i nenormalna. Zašto onda umjetnici ne progovaraju o ovom ne tako davnom periodu? To je kao da hoćete snimati film o ratu koji se završio, scenografija vam je besplatna (jer još nije učinjen nijedan korak da se rekonstruiše i popravi staro ili izgradi novo), a vi nećete da snimate na originalnoj lokaciji?! Zar nije začuđujuće da umjetnici, kreativci, individualci, ljudi od duha i originalnosti, ne prave danas filmove na temu pandemije? Filmova o onome što smo proživjeli prije nepunih godinu dana, ima koliko i prstiju na jednoj ruci. Ali videa, klipova i memova abnormalno mnogo.

Sniman u pandemijskim uslovima

Za svaku pohvalu je francuski film Stuck Together iz 2021. godine, što znači da je sniman u pandemijskim uslovima (distance, maske, dezinfekcija, izolacija, testiranje za sve članove filmske ekipe), ali na sjajan način pravi otklon od stvarnosti, da bi istu preslikao u umjetničkom djelu, koje je satirično, komično i tragično u isto vrijeme, bizarno i groteskno, kakav je i sam univerzalni francuski duh slobode izražavanja. Ovaj film će pokazati sve sulude stvari koje smo radili tokom pandemije, kao i sve ljudske mane i vrline. Ukoliko nekom za 200 godina bude potrebno da “pomiriše situaciju karantina“ u jednoj zgradi u Parizu ovaj film ponudiće mnogo više uvida u realnost, nego bilo koji žurnalistički ili naučni pamflet. Francuzi ovdje ulaze u sam duh ljudskog bića na univerzalan način, ali pokazujući ga kroz komičnost situacije koja kreira karaktere i izvlači najbolje i najgore iz ljudi.

Stuck Together sličan je filmu The Bubble iz 2022. godine u američkoj produkciji koja je okupila značajna glumačka imena u karantini hotela gdje se u pandemijskim uslovima pokušava snimiti nastavak nekog blockbusterskog superherojskog SF filma. Film razotkriva sve budalaštine svijeta showbizza i samoproglašenih slavnih osoba u virtuelnom svijetu, sa osvrtom na filmsku industriju u Americi. Pandemija i virus nisu u fokusu. Izgleda kao da je film uzeo pandemiju samo kao povod da bi progovorio o karakterima ljudi i dao osvrt na svijet filmske industrije, koji smo već vidjeli mnogo puta, ali u ovom slučaju zabavno je ponoviti iskustvo ismijavanja glumačkih, rediteljskih i producentskih taština. Osjeća se kao da umjetnici nisu spremni progovoriti o onome što im se čini sumnjivim u priči o pandemiji. Kao da je strah zavladao među onima koji bi trebali biti najglasniji o pokazivanju stvari kakve zaista jesu.

Nema druge sezone

Na sreću, to nije slučaj sa turskom Netflix serijom Sıcak Kafa (Hot Skull) iz 2022. godine. Vjerovatno iz tog razloga neće biti nastavka, mada je krajem prve sezone serije indiciran kontinuitet naracije. Ovo je snažna i hrabra serija, koja ne govori o našoj pandemiji, već o nekom distopijskom svijetu, u kojem se virus širi putem frekvencije ljudskog govora, pa iz tog razloga svi nose slušalice!!! Nema maski, ali ljudi ne pričaju, ne komuniciraju jedni sa drugima i klone se bilo kakvih zvukova. Kakva sjajna postavka za satirično-kritičko predstavljanje diktatorskih društvenih sistema! Radnja se zbiva u Istanbulu, koji je podijeljen na zone različitih nivoa karantina. U onoj bliskoj vladajućima nema zaraženih, ali je atmosfera slična koncentracionom logoru ili ratnom Sarajevu. Tmurna, tamna i siva scenografija odišu atmosferom opsadnog stanja. No, nije to opsada zgrada, već opsada duha. Duh ljudi je zarobljen, uznemiren i u strahu. To je namjera onih koji održavaju status quo. On im omogućava da drže vlast u svojim rukama i kreiraju stvarnost onako kako im odgovara. U ostalim zonama ima svega: droge, muzike, nehumanih igara sa zaraženima, mafije koja sarađuje sa vladajućima... svega što se uopšte može zamisliti kao popratna scenografija svakog poremećenog ili apsolutističkog društva. Tiraniju vladajućih uzbuniće jedna osoba koja je lingvistički osviještena, tj. onaj na koga virus ne djeluje. U kontaktu sa zaraženim zvukom, virus napravi usijanje glave, ali se ne udomaći, što predstavlja presedan u autoimunitetu protiv zaraze ljudskom konverzacijom.

Paralele sa pandemijom korone su izvedene perfektno, ali priča prevazilazi novo komičnog, satiričnog ili distopijskog. Ova serija koristi analogiju sa pandemijom 2020. godine, kako bi naderalistički osvijestila zarobljenost duha, diktaturu i društvo u kome nema slobode. Društvo u kome je homo sapiens sveden na poslušnika ili životinju u kavezu. No, ne samo karantinskom kavezu, već kavezu uma i racionalnosti. Serija je brilijantna alegorija svih ovakvih društveno-političkih sistema, koji individui ne dozvoljavaju nikakvu kreativnost, sputavaju istraživački duh i originalnost, te na kraju guše svaku ljudsku osobinu zbog koje vrijedi živjeti. Vjerovatno je iz tog razloga ova serija koja je na kreativano-kritički način upakovala svoj otpor prema stvarnosti u kojoj se nalazi homo sapiens, odstranjena za sljedeću sezonu. Biti umjetnik znači smoći hrabrosti pogledati sebi i svijetu u lice. Da li je pandemija bila test, na kome je krativnost zažmirila pred svojim odrazom u ogledalu?

Onima koji žele u ogledalu vidjeti odraz kritičkog i originalnog promišljanja, a pri tome uživati u katarzično-estetskim osjećanjima (po kojima se valjda razlikuje homo sapiens od ostalih vrsta) toplo preporučujem još nekoliko turskih naslova koji se mogu pogledati na Netflixu: Ethos, Fatma, CiCi, Miracle in Cell No. 7, Wild Abandon, Paper Lives, Good Game, The Festival of Troubadours, Heartsong, Goodspeed, Doom of Love, Two Types of People. A svaka čast kreatorima serije Sıcak Kafa (Hot Skull) na našem odrazu u ogledalu!

Profesor Dr. Lejla Panjeta je autorica mnogobrojnih članaka i knjiga iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikcija. Dobitnica je stranih i domaćih nagrada za svoje akademske, naučne, filmske i umjetničke radove. Bavi se istraživanjima iz oblasti filma, umjetnosti i mitologije.