Piše: Sead Vegara

Ljudi se brinu što se djeca igraju oružjem, ili gledaju nasilne filmove, kao da će pasti pod utjecaj kulture nasilja. Niko se ne brine što djeca slušaju na hiljade pjesama o slomljenim srcima, boli, odbacivanju, patnji i gubitku, riječi su Roba Gordona, glavnog junaka filma "High Fidelity" britanskog reditelja Stephena Frearsa, ili, ako hoćete, Roba Fleminga junaka istoimenog fikcionalnog romana također britanskog, samo sada spisatelja, Nicka Hornbyja.

Ova konstatacija je toliko brutalno iskrena, a koliko je tačna to se svako od nas mogao uvjeriti na vlastitoj koži odrastajući i slušajući razne muzičke grupe svih mogućih muzičkih pravaca. Sjetite se samo koliko je katarzično ponekad moglo biti opsesivno slušanje nekog albuma, ili samo jedne pjesme, pogotovo ako ste bili (jeste!) u sebi svojstvenoj shemi zaljubljenog stvorenja... Mislim da znate o čemu govorim. Kada imate toliko dobar književni predložak za film kakav je knjiga „High Fidelity“, omiljenu od mnogih i koja sa razlogom uživa kultni status, onda jednostavno nije moguće da omanete u filmskoj adaptaciji. „High Fidelity'“ je za temu imao život 35-godišnjaka koji, nakon što ga ostavi dugogodišnja djevojka, počinje da preispituje sve svoje dotadašnje ljubavne veze, tj. prekide sa djevojkama, one koje su imale veliki utjecaj na njega i formiranje njegove ličnosti.

U slavu muzike

U Hornbyjevoj prozi mnogi će se moći s lakoćom pronaći, kako u ponašanju likova tako u sitnim detaljima kakvi su oni koji se odnose na percipiranje muško-ženskih odnosa. Kada su Nicka Hornbyja pitali šta misli o tome da je radnja knjige prebačena iz Londona u Chicago, on je jednostavno odgovorio: ”Mislim da moja knjiga govori malo više od puke geografije.” A reditelj Frears je sa uigranom ekipom četvorice scenarista od kojih je jedan i glavni glumac filma John Cusack, kao i ostatka glumačkog ansambla, uspješno preveo Hornbyjevu prozu u pokretne slike.

Koliko god Frearsov film (Hornbyjeva proza) progovarao o iscjeljiteljskoj moći muzike, toliko poluatobiografski film Almost Famous (Korak do slave) američkog reditelja i scenariste Camerona Crowea (Jerry McGuire) snimljen iste 2000. godine slavi samu muziku – rock'n'roll. Radnjom smješten na početak sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tačnije u 1973, film Almost Famous pripovijeda priču o 15-godišnjem Williamu Milleru (tada naturščik Patrick Fugit) koji igrom slučaja dobija ponudu od čuvenog muzičkog časopisa Rolling Stone da uradi priču za najnoviji broj. Naravno, u uredništvu nemaju pojama koliko William ima godina, a u spretno izvedenoj sceni (urnebesno smiješnoj), izbjegao je odgovoriti na to pitanje. Priča u filmu ipak počinje par godina prije kada ga je kao 11-godišnjaka sestra Anita (Zooey Deschanel) ostavila sa previše zaštitnički nastrojenom liberalnom majkom Elaine (Frances McDormand) da bi otišla raditi kao stjuardesa, a pri rastanku mu prišapnula na uho da pogleda ispod kreveta gdje mu je ostavila svoju kolekciju ploča. Pretpostavljate da će se mladi William kaliti slušajući Zeppeline, Black Sabath, The Beatles, Dylana, Joni Mitchell, Loua Reeda, Bowieja, The Who... i da će polako skupljati poene kao perspektivni “rock novinar“ – muzički kritičar, objavljujući u lokalnim underground muzičkim časopisima, što će mu naposljetku i donijeti gažu za Rolling Stone.

Klinac u backstageu

A momci iz benda Stillwater koji će pratiti na turneji po Americi, nakon što ubijedi mamu da će propustiti samo nekoliko testova, učinit će sve da mu putovanje sa njima ostane u dobrom sjećanju, te će tražiti od njega samo da ih prikaže kao “cool“ muzički sastav. Svakako, tu su i famozne “band aides“, klasa iznad običnih grupie djevojaka, koje predvodi tajanstvena Penny Lane (Kate Hudson).

Reditelj Cameron Crowe, prije nego što će se posvetiti profesiji proizvodnje pokretnih slika, upravo kao 16-godišnjak odrastajući u sedamdesetim pisat će za Rolling Stone časopis, intervjuišući mnoge od tadašnjih rock zvijezda: Eric Clapton, Jimmy Page, The Allman Brothers, Fleetwood Mac, Peter Frampton... Još praktično klinac motat će se po backstageu na koncertima, putovati sa rockerima na njihovim turnejama, te pisati. I to vraški dobro. Njegove priče krasit će mnoge naslovnice Rolling Stonea, a mladac će sve to godinama kasnije kanalisati u predivnu filmsku odu odrastanju i rock'n'rollu sedamadesetih. Stvarni lik, slavni muzički kritičar i urednik Cream magazina Lester Bangs, kojeg će u filmu oživjeti sada već pokojni Philip Seymour Hoffman, tada mladom Croweu (i sada u filmu mladom Williamu) bit će od iznimne koristi svojim savjetima i uputama. Hoffman će tek godinama kasnije dobiti Oscara (za glavnu ulogu u filmu Capote) iako mu je ovdje Akademija ostala itekako dužna makar za nominaciju za sporednu ulogu, bez obzira na relativno skromnu minutažu (Judi Dench je mogla dobiti Oscara –i dobila je- za bukvalno epizodu u Zaljubljenom Shakespearu!).

Kombinacija više osoba

Patrick Fugit kao William u filmu nevjerovatno teško, ali sa dostatnom dozom dovitljive sreće, prelazi preko prepreka prema cilju, sklapajući priču za Rolling Stone i ipak (ne)uspjeva u pokušaju osvajanja srca lijepe Penny Lane. Fugit je u ulogu unio nevinost karakterističnu za 15-godišnjaka čija, glupo bi bilo reći naivnost, jer njegov William koliko god naivan bio to nije, neiskvarenost je ta koja će ga na kraju dovesti u priliku da Russella Hammonda (Billy Crudup), vodećeg gitaristu benda Stillwater, uspije pridobiti za iskrenog prijatelja. Lik Penny Lane je poput onoga Lestera Bangsa zasnovan na stvarnoj osobi, iako je sam reditelj Crowe u intervjuima objašnjavao da je za model imao istinit lik – Penny Lane je ipak kombinacija više djevojaka koje se pri pisanju scenarija sjećao iz tog perioda sedamdesetih kada je kao rock novinar putovao Amerikom na turnejama sa raznim muzičkim sastavima. A Kate Hudson je igra na veličanstven način uspjevajući da stvori lik djevojke koja je ujedno u svemu opuštena, tajanstvena i na sve pokušava da gleda sa vedre strane.

Film Almost Famous u svoj svojoj iskrenosti i ljepoti nenadmašan je po mnogo čemu: priča o ljepoti odrastanja i ljepoti muzike. Vraćajući se na početak teksta i citat Roba Gordona iz filma High Fidelity u kojem je postavio “problem sa muzikom“, protagonista filma Almost Famous 15-godišnji William Miller uspješno je riješio premostivši jaz između patnje i sreće koju može prouzrokovati muzika.