Piše: Sead Vegara
Mnogo toga (dobrog!) bi se moglo reći o filmu Belle Epoque (Zlatna vremena, 1992), španskog reditelja Fernanda Truebe, ali jedno je sigurno: ako se odlučite da posvetite nešto manje od dva sata svog slobodnog vremana gledajući Truebino ostvarenje, pred vama je istinski relaksirajuće iskustvo. Trueba i njegov scenarist Rafael Azcona priču postavljaju u ozračje predfrankovske diktature u špansku provinciju gdje protagonistu Fernanda (Jorge Sanz), kao dezertera, zatičemo na putu prema boljem život kada ga presretnu i uhapse dva vojnika.
Iz tog samog početka, koji će se završiti nesretno za dvojicu vojaka, Trueba i Azcon jasno daju do znanja da će film obilovati komičnim apsurdnostima. Fernando nadalje dolazi u susret sa starijim gospodinom Manolom (Fernando Fernán Gómez) kod kojeg će provesti neko vrijeme, sve do dolaska njegove četiri lijepe (i čedne) kćeri: Rocio (Maribel Verdú), Violeta (Adriana Gil), Clara (Miriam Díaz-Aroca) i Luz (Penélope Cruz). Mladac će, naravno, kad vidi sve i jednu djevojku, odlučiti da produži svoj ostanak kod gospodina Manola, samo da bi se s vremenom spetljao sa svakom od kćeri.
Galerija likova koja prodefiluje kroz Truebin film utolikome je živopisna, šarolika i jedinstvena. Svaka od kćeri je slika za sebe: Rocio je koketna crnka, a Verdu je igra na sebi svojstven način kao namigušu; Voletu Gil portretira kao muškaraču i bez sumnje u svoje seksualno opredjeljenje (presmiješna scena kada Fernando Manolu kaže da želi oženiti Violetu, te kompletna situacija iz koje je i proizašla ta ideja); Clara je od strasti ustreptjela žena koju Diaz-Aroca uspjeva izdignuti iz standardnog kalupa udovice, dok mlada kao rosa, Penelope Cruz tumači najmlađu kćer Luz, poput prave tinejdžerice i nevinašceta.
Muški dio likova počinje od Fernanda kojeg Sanz tumači kao neodlučnog i povodljivog mladića, ali sa dječačkim, smiješnim šarmom, preko Manola u interpretaciji solidnog Fernana Gomeza, čiji život mnogo zavisi od sreće njegovih kćeri, čovjeka koji nema puno briga, lokalnog učitelja i maminog sina, Juanita (Gabino Diego), čija sreća stanuje u srcu Rocije, kojoj će svirati serenadu pod prozorom po njenom povratku u kuću oca Manola, ali koja će morati istrpiti njegove navale ljubavi, te navesti na nevjerovatno nemoguć način udvaranja i prosidbe. Tu je još svakako i lokalni sveštenik (Augustín González), čija sudbina baš i nije trebala završiti onako kako su je postavili scenarista i reditelj.
To se možda može, u skupu sa završetkom filma, uzeti kao pouka i poruka koju su dvojac Azcona – Trueba odaslali: kraj jednog kratkog, ali slatkog dijela vremena (u Španiji), te pogled uprt u bolju budućnost bez straha, samo sa sretnom nadom. I nije nikakvo iznenađenje bilo kada je na dodjeli Oscara 1994. kipić za najbolji filma sa neengleskog govornog područja otišao u ruke Fernanda Truebe, time donijevši španskoj kinematografiji drugog Oscara, dok je na dodjeli španskih Goyja Belle Epoque briljirao u devet kategorija, uključujući one za najbolji film, reditelja i scenarij.
Filmski jezik koji koristi Trueba u svom ostvarenju nadasve je jednostavan i jedinstven, bez pretjeranog rediteljskog, time i scenarističkog komplikovanja, sveden na čisto pričanje priče putem pokretnih slika. Bez ulaženja u nekakve dalje i dublje analize, zašto je to ispalo tako (kako je namjerio scenarističko-rediteljski dvojac), koja je sve podloga dešavanja i razlozi za ponašanje likova, historijski aspekt (koji se ne može baš-baš zanemariti, ali nije presudan) sve to ostavite po strani, nabavite odnekud snimak filma Belle Epoque, te se prepustite filmskoj čaroliji Špan(a)ca o dobu ljepote i dobu nevinosti.
